Quote image editor Melita Rundek

“- Ime i prezime? - zapitala je gospođa knjižničarka pogleda uprtog u članske iskaznice. - Ja sam... - prošaptalo je makovo zrno. - Ja sam... Tomičin tata. - Tomičin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospođa knjižničarka i podigla pogled. Joj, da! Gospođa knjižničarka podigla je pogled i sledila se. - Oh, čovječe! - rekla je i zaprepašteno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je čovjek koji dugo, dugo, dugo nije čitao. Dvadeset godina, možda i više! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore između obrva, usnice izvijene prema dolje... Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć... - Oh, čovječe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospođa knjižničarka. - Loše - rekao je tata i uzdahnuo. - Da, da - kimnula je knjižničarka sućutno i poput liječnika postavila dijagnozu: - Imaginatio destructiva progressiva. - Što? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!? Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik. - Poremećaj mašte zbog nedostatka vitamina - tužno je zaključila gospođa knjižničarka. - No možda nije tako strašno! - tješila je knjižničarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oči i zamislite... zamislite... zmaja!” — Melita Rundek