Quotessence
Home / Quotes / U Quotes

U Quotes

Browse famous quotes beginning with U. This page is a child index of the full Popular Quotes A-Z directory.

All U Quotes

“U-2200 is a heavily worn, approximately egg-shaped 1.07-meter-tall monolith of tenasserite limestone inhabited by Gua, a non-corporeal entity that claims to be the prehistoric Johorean god of forgetting how to ride a bicycle. [...] U-2200 claims to have dwelled within the stone since its carving, more than 5,000 years ago. Exactly what U-2200 did between that time and the invention of the first actual bicycle in the 19th century is a matter of some debate. Consensus among Organization academics is that U-2200 did nothing, and probably did not exist in its present form. U-2200, however, claims that the bicycle has been invented dozens of times by cultures in all parts of the globe over the course of the past 5,000 years, only for U-2200 to engulf, consume, and negate all human knowledge not only of the riding of bicycles but of the mechanism of the bicycle, before lapsing back into dormancy. It calls this “the Bicyclecycle.”

“U houdt van ongewone woorden? Dan moet u Sanskriet leren. De wereld is geschapen uit lettergrepen van die taal. Alles stamt van het Sanskriet af, neem het woord 'olifant', in het Sanskriet pilu, waar zit de gelijkenis dan, zult u vragen, volgt u mij naar Iran, daar werd het pil, omdat de Perzen korte eindmedeklinkers negeren; in het Arabisch veranderde pil in fil, want het Arabisch kent geen p, zoals u ongetwijfeld weet, en de Grieken, die hingen graag -as aan alle Arabische begrippen, als je dan een paar medeklinkers verzet, krijg je elephas en van daaruit hoef je nog maar een paar etymologische sprongetjes te maken en je komt uit bij de olifant zoals u hem kent.”

“U mašti mi je sve zanimljivo, atraktivno i stvarno. Počeo sam da od celog ovog poznatog sveta stvaram jedan novi. Da bih mogao dobro da pišem, treba da mi je dobrano dosadno; da bi mi bilo dobrano dosadno, treba da uđem u život. Taman kad se nalazim u toj gunguli, kancelarijama, telefonskim razgovorima, ljubavnoj vezi, prijateljstvu, sunčanoj obali ili sahrani na kiši, dakle kad samo što ne stupim u samu srž zbivanja, odjednom osetim da sam po strani. Počnem da maštam. Ako ste pesimista, možete pomisliti da se dosađujete. U oba slučaja neki unutrašnji glas vam govoru : "Vrati se u sobu i sedi za sto.”

“U mraku u koji su me uvlačile mogao sam, negde u sebi, da drhtim pred uvidom da nestajem pred nečim nadirućim, nečim što se prikralo, sa svih strana, i da će moje mesto zauzeti nešto što ne spava, što ne zna za mir, a ni za spokoj. Na momente sam mislio da sam izbledeo, da sam ispario pred tim prisustvom i njegovom strahovitom snagom, a tada, ma koliko se radovao kraju, nešto mi nije dozvoljavalo da se predam – i da predam iluziju sopstva. Gubio sam se i iznova nalazio, galopirajuće bivao gnječenim i ispočetka istkanim, izluđen smenjivanjima ideja apsolutnog i relativnog u pogledu svoje predstave o sebi, o tome da je ipak sopstvo podložno ne promeni, već preobražaju bez i najtananinih tragova da se to dogodilo.”

“U Nacionalnoj galeriji bogato je holandsko slikarstvo, tu su pre-rafaeliti, dosta majstora Renesanse, puno Van Dajka, Hogarta, sasvim malo impresionizma. Rembrantova dvorana je impozantna: 19 slika. Dva autoportreta njegova, jedan kad mu je bilo 34 godine a drugi kada je već starac, sličan onom u Luvru. Pomno ga razgledamo. Kod onog starog Rembranta čujem Crnjanskov monolog: — Dolazi starost, takav sam već ja. Kud ići dalje ? Povući se u sebe samog... Mnogo još nema putovanja... Tu primeti da ga slušam. Okrenu se: — Vidite li kako je odbacio sa sebe taštinu, kako se uvlači u svoju ljušturu, sav je duša... stari Rembrant... Drhtim dok slušam Crnjanskog. Jasno mi je da on govori najiskrenije što može, suočen s prikazom starosti kakva ga čeka, u koju ulazi a zna kakva je bila Rembrantova. Rubens-ambasador, kao Ivo-nobelovac. Doduše Crnjanski nema poverioce kao Rembrant, ali ni imanja. Slušam ovaj monolog i pravim se da ne čujem; gledam starog Rembranta koji nas skrozira svojim tavnim pogledom, a istovremeno gleda u sebe. Tonovi slike su zagasiti, senke na periferiji prelaze u svetle tonove što su bliže licu Rembrantovom. A ono rembrantovskom svetlošću osvetljeno, vide se bore na odebljaloj koži, jadne dlake, sede, na brkovima, na bradici ispod donje usne, a oči krupne. Kao da umetnik veli : “Sve sam video, čuo, okusio, sad mogu da idem...” Crnjanski nas vraća u stvarnost. — U Amsterdamu ima 16 Rembranta, u Berlinu 27, u Minhenu 10, u Luvru, kažu, 29 ali izloženo je samo pet-šest... Ja sam video sve Rembrantove slike u Evropi. Jednom smo se, Slobodan i ja, naticali ko ih je više video. On ih je sve video, izuzev jedne u Darmštatu. Tamo sam išao samo da vidim Rembranta. — E, tu vam skidam kapu, gospodine Crnjanski, rekao mu Slobodan. Proveli smo celo popodne u Galeriji. O njoj bi se imalo još mnogo pisati, ali to nije svrha ovih zapisa. Priznajem teško mi je bilo odvojiti se od ove riznice. U Rimu, Parizu, Bolonji, Veneciji imao sam više vremena. Tako se sve vidi i dobro upamti. Ali od ove najviše će ostati Rembrant i Crnjanski pred njim.”

“U nekoj beskrajnoj nežnosti, koje muževe obuzima, posle dugog braka, prema ženi, ja čitam sa mojim beleškama, njeno pismo, kao odgovor na obećanje, da ću je čekati u Fiorenci. Da još jednom vidimo Fiorencu. Ona mi je pisala da još jednom svratimo u hotel “Aurora”. U Fijezoli. Bili smo tako sretni kad je prvi put došla, kod mene, u Italiju. Pita me da li se sećam pucnjave, u neredima, kad su napali Poštu? Kad su revolveri praštali. Kad je ona stala preda mnom i raširila preda me svoj laki, crni kaput, kao neki crni labud, na pozornici, u baletu. Kjaramonti nikad nije hteo da poveruje u to. Da li to taj poručnik veruje, ili ne, pisala mi je, nije važno. Svaka bi žena, tvrdila je ona, kada bi volela, učinila to. Za muškarca, pisala je, i kad voli, tako nešto, nije sasvim sigurno. Pisala mi je da je odvedem da još jednom vidi Fiorencu. Zaklonila me je tamo svojim telom, dok je pucnjava trajala, a ne mogu poreći, da je tako i bilo. Moram priznati da je tako bilo. Ne traži od mene ništa za to. Nije mi tražila ništa za to. Sad mi, međutim, traži da još jednom svratimo u Fiorencu. Da se naselimo tamo gore, u Fijezoli, u našem hotelu. Ja sam joj odgovorio da sam, poslom, nedavno, bio tamo. Nije priroda sad tamo ono, što je bila proletos. Nisu ni masline kao što su bile. Nebo nije plavo. Samo su čaršavi plavi u “Aurori”, i baru. U vrtu su čempresi sad u snegu. Ona je odgovarala: svejedno. Iako se čempresi crne – dole, u dolini, u daljini, krovovi Fiorence biće ipak crveni, ponegde. Kube, koje toliko volim, ona voli još više. Više čak nego Mikelanđelovo. Brda će se i sad videti talasasto, kao što su i bila, kada smo poslednji put bili tamo. Uostalom, nije to što ona traži od mene, da još jednom sagledamo. Traži samo da još jednom sačekamo na balkonu hotela veče, tamo. Mrak će pasti rano. Nestaće, polako, Fiorence, u mraku. Neće se videti ni kampanil koji je nazidao Đoto. Nije ni potrebno. Ono što bi ona želela da vidi, još jednom, to je trenutak kad u zamračenoj Fiorenci upale svetiljke. One, iznenada – ona se toga seća – blesnu. Sinu. Kao da neko zasipa zvezdama Fiorencu. Toliko svetiljki, a sinu u istom trenutku, i trepere. Kako je to bilo lepo. Iako je sad zima, iako ima snega, to bi htela još jednom da vidi, pre nego što iz Italije odemo. Da joj učinim to. To bar nije teško.”

“U.S academia has long operated under the mediocre slogan of “publish or perish”, not taking into account that very often writers may perish the minute they publish, if they do not have something meaningful to say. As though adding to human knowledge can occur simply by killing some trees and publishing (mostly recycling) a couple of articles a year or one book every few years. Many academics that operate according to this slogan do not seem to remember Dostoyevsky’s words that the most difficult thing in life is to actually say something new, or George Orwell who once stated: “Until one has some kind of professional relationship with books, one does not discover how bad the majority of them are.”

“U svakoj okolnosti ne zaboravi one koji su proživjeli isto i uzvratili zlovoljom, nevjericom, ili pritužbama. I, gdje su sada? Nigdje. Dakle, želiš li postupiti poput njih? Zašto ćud i hirove drugih ne prepustiti hirovitosti i hirovitima, a sebe dokraja usredotočiti na pitanje kako iskoristiti te okolnosti? Tada ćeš ih iskoristiti ispravno, i one će biti sirovine u tvojim rukama. Samo pazi, u svemu što činiš traži vlastito najveće dobro. Pamti to dvoje: djelovanje je važno, kontekst je nevažan.”

“U svakom čoveku obitava tajanstveno, nesaznatljivo, neljudsko, nematerijalno biće koje upravlja njegovom sudbinom. Moja majka je odvedena u jedan od logora i tamo je skončala a da zapravo nije videla lica svojih ubica. I ta je smrt bila anonimna. Kao i nasilna smrt moje sestre na dan oslobođenja od ruke pomahnitalog borca koji je dobio živčani napad i počeo da ubija redom sve koji su mu se našli u blizini. Ne tako davno, izgubio sam i kćer. Stradala je od snajpera u Sarajevu. Ne može se tu govoriti o banalnosti zločina, moj gospodine, nego o dajmonu koji je nekome anđeo čuvar a nekome sudija i izvršilac, o delovanju nečeg moćnog i nedodirljivog, nečeg što ne umemo da rastumačimo. Uveren sam da svaki pojedinac, svaka porodica, čitavi narodi, imaju nad sobom tu tajanstvenu silu koja se naziva dajmon. Ona ih vodi, spasava ili uništava. Zar se može raspredati o banalnosti zla, kada su sve ove smrti, smrti mojih najdražih, ali i smrti mnogih drugih, iako zadate ljudskom rukom, zapravo delo ubica bez lica, anonimnih dželata koji uopšte nisu poznavali svoje žrtve. Ja sam, za razliku od gospođe Hane Arent čije teze o banalnosti zla ovde prihvataju, uveren da je zlo kosmičko, iracionalno, nezaustavljivo. Greh, kazna, opraštanje, uteha - sve rasprave o tome su besmislene i lažne.”

“U tim sećanjima nastoji da ne preobražava činjenice u svoju korist, iako shvata da je u ljubavi to najteže, možda i nemoguće. Ljubav, to odavno zna, hrani se lažima, ponekad uspešnije no istinama. A ishod tih preživljavanja i obuzetosti ipak je isti: i s tugom i s ozarenošću uviđa kako nema prava da joj išta zameri, a najmanje da se oseća uvređenim. Takva zaključivanja ne sadrže ni spokojstvo ni nadu. Naprotiv, iz njih se taloži ono najteže nespokojstvo koje zaljubljenima ne pruža izgovor za bilo kakvu osvetu zbog neuzvraćene ljubavi, te česte sklonosti i velikodušnih ljudi.”