Quotessence
Home / Topics / žIvot Quotes

žIvot Quotes

Browse 96 quotes about žIvot.

žIvot Quotes

“Mnogima bi se svidjela da se nisi trudila svidjeti se svima. Znaš, ne treba meni objašnjenje za moj trud, često sam se trudila i na kraju izašla praznih ruku. Pa šta? Ne kajem se. I da mogu ne bi vratila vrijeme, čemu? Meni je dovoljno da se utopim u čaši uspomena. Da nazdravim onima koji su putovali sa mnom, a da to nisu niti znali, da im zahvalim, i da im poželim sreću na njihovom sljedećem putovanju. Kamo – a tko to od nas uopće zna? Kada jednom shvatiš da si zalutao, kao ja, bez karte i cilja, među te ledom optočene zidine od ljudi nema ti druge nego krčiti svoj vlastiti – zid. Jer, teško da ćeš se zagrijati na tim. Zidovima od ljudi.”

“Većinu onoga što smo kroz godine shvatili u životu naučili smo interakcijom s različitim i često provokativnim mišljenjima, susretom s dotad nam nepoznatim informacijama, kritičkim primjedbama i znanjem, koje smo zatim interno obradili uzgajajući sjemenke razgovora, čitanja i promatranja u spoznaju.”

“satkah te noćas od sitne usamljenosti dadoh ti ime i prekrih te bojom u tebe odjenuh svu drskost mladosti i sjenu ti dadoh, i nazvah te svojom ni časak stvarnosti u tvom postojanju ni jedna požuda spuštena uz tijelo ničeg što misao tjera nedostajanju ni dašak smrtnosti, ni sjećanje bijelo tobom sagradih sve moje ludosti neuhvatnu čežnju i dalekost sreće sakrih postojanje od svijeta vanjskosti i jedan život nekuda kreće”

“Bio je to još jedan sunčan dan, počinjalo je bablje ljeto, najljepše i najtragičnije oba godine, kada se svaki lijep dan čini posljednjim. Mogu ti posljednji dani potrajati sve do kraja listopada, 1970, sjećao se, produžili su se do petnaestog studenoga, ali time se ne mijenja dojam kako je svaki dan posljednji, i treba ga odživjeti sa sviješću o tome. Kada bi cijeloga života trajalo bablje ljeto, svi bi ljudi vjerovali u Boga.”

“Ima život i u njemu šest stvari: rat i smrt, ljubav i igra, rad i vjera. Rat i smrt su tu, nezvani i zajedno, kao bolesnik i bolest, kao mrtvac i grob, kao gubavac i guba. Ljubavlju i igrom zaboravljamo na rat i smrt. Voljenjem se budi zanos, a igrom nehaj, ali oboje je kratkotrajno, poput smjene noći i dana. Ostaje rad da bi njime zaboravili na rat i smrt, ljubav i igru. Da radom i znojem spoznamo kako nema obruča da se njime obujmi svijet. Onda se čovjeku javi vjera da ga utješi što je sve nepromijenjeno, i što je tako.”

“Kedykoľvek by si šiel spochybňovať svoju vlastnú hodnotu, spomeň si na lotosový kvet. Aj keď sa vynára do života spopod bahna, nedovolí nánosom, ktoré ho obklopujú, aby ovplyvnili jeho rast alebo krásu.”

“Ništa ne miriše na život kao jesen. Bar meni. Nekako je realna. Ne laže da tek postaješ dok već godinama, pa i desetljećima, traješ. Proljeće već zna zavarati. Osjetiš da se tek budiš, kao što se budi sve oko tebe, i pomisliš da si na početku sebe. A nisi. I zima zna obmanuti. Kao, sve si namirila, zasluženo se smirila, i sad je tvoje samo da traješ prkoseći i najmanjem dahu topline koja te topi. Ljeto se lagahno (raz)odjene uzimajući sebi za pravo da mu se pripiše moranje otkrivanja svega što inače zovemo intimom, pa se insan polakomi za tom lahkoćom i podrazumijevanjem, kao da nije sebe – svoju vlastitu kožu – izložio vrelini da je prži. Kao… kao da kože ima unedogled. Kao da joj ne može ništa biti. Kao da je nepotrošni materijal. A nije. Jesen. Malo priča, malo šu(š)ti. Nešto rodi, nešto struhne. Samo što osmijehom Sunca umije obraze, eto ti suza iz oblaka „niodakle“. Život.”

“Slutim da i ako se dogodi aberacija procesa potpune spoznaje, ako dođe do urušavanja saveza mene i svega, i neka ispriječi sve mi odlazak dok pokušavam otići pristojno van - sve će ipak zastati na dobrom, a ja ću nestati; počinjem to nazirati, osjećati, čak slutjeti kao neučinjene pokrete lasnoga plesa onoga svega što je odvajkada mrtvo, a ja sam jednom i sanjao baš o tomu.” “Govorite mi, nemojte šutjeti, o čemu ste sanjali...?” “O smrti koja poja u vječnosti ništavila, o bezbrojnim generacijama bića koji razgovaraju sami sa sobom nemajući mogućnost obratiti se onima prije sebe, a jedan za drugim odlaze u grob; sanjao sam i dokidanje toga, kao jednom, nekad, zbilo se da je svjesna pojava osvojila i smrt, pa se dogodilo u kutku svekolikosti da je netko ovladao rađanjem i smrću, te je mogao birati kad će se roditi, gdje, kako, gdje će umrijeti i hoće li uopće kusati smrti... Tada je došlo redefiniranje.” “Biti mrtav prestalo je značiti biti mrtav?” “Biti mrtav je postalo jednako životu, a sve što živi je shvaćeno kao pokret smrti, upravo revolt smrti, a simfonija koja nikada nije počela, koja nikada se, izgleda, neće utišati, pokrivena veom tišine, polako se otkrila i postala čujna (a ona je sve vrijeme svirala!...), čak i groznim pojavama kakva sam ja. Veoma, zapravo... grandiozno.”

“Na oltar okrutnog idola boljeg života svakodnevno se prinose životi stotina devojaka i mladića. I - što je još gore - težnja za boljim životom neprestano spušta ionako niske duhovne kriterijume. Bolji život je apsolutno obezvredio patnju i smrt. Odgurnuo ih je na krajnju društvenu marginu. Na smrt se popreko gleda, niko neće da pati, niko o smrti ne misli, niko je ne razmatra, makar kao mogućnost i na kraju dolazimo do toga da više niko ne ume da umre.”

“O boku gibajućih mišića zemljasto spaljene, znojem osjajene, usjaktane kože, o kožnoj traci prosjan svjetlom, visi sada kalan nož, od kremena, sa kermesom stare krvi, suhe, ispod navraskana pogleda još pokadšto ti čujem dah, i tvoje mišićje u boli se napinje, pod krvcom... i kadaverom posve težak, bosim stopalima drobiš trnje, zazbilj trpeći kamenje što siječe. Ti si žedan; i umor te mirno zanosi, kao travku vijor kad je krhka, nekad sustalom ti vidim konca, tvojom sjenom zadjeven, ali jednako umoran, iza te jedva održavam hod i ne zadržavam se kada znam da me nećeš čekati. “Postojbina uspavanih osjećaja o pendulumu fine biti se tako njiše tiho i mirno u neprolaznoj noći, kao ništavilom delikatno gudeći opažajima strave te spoznaje se ponavljajući do škođenja toj trajnoj samoj tami, sve dublje, i neminovno spram tonote nježnim talasima nestaje ono što je teže shvatljivo, naime da sam i ja nešto čega je mnogo, sa nedostižnih uglova neopisane sume, samo bijedni oris prisutne zamjedbe, zarobljen pred samim sobom.” Do ekstaze terorom neslobode stoga sikće te ruči kao slitina iridiscentno se uvijajući od ohartanog u svjesno, sivim, svjetlosivim, kao bijelim otponcem prisjećanje puca da je zadnja rasoha točno ovdje, i moja uspomena mi se opet povraća; pred balansom nereagiranja o draž održavanu sažeženim zenitom osjetljivih nagona, koju najblaže samo ako taknem, pak se vinem do nje makar mišlju, pažnjom, začas nesvoj, u suncu, neka se umijem slijep - takav ću odmah nestati odbačen; osjetim, opet zbunjeno živ, opet insekt će milenije potratiti po trnju, vazda umirući, boreći se, opstojeći skočanjen, a sve da se uspne ondje otkud jest. I zato se memoriji poklanjam... prototrzajima razvihorenih sjećanja, bakarno, zagasito-žutih, deliričano ja ćutim dodire vjetra u krckanju kamenja te šuškanju trave, sve je tako rujno, a sve je svježe; ja sam otežan i bolestan i znoj mi sjaji toplim licem, dokle bezvučno kao lutam tražeći ne znam što.”

“O, mila moja, pa ima i gorih stvari od smrti, zar ne? Ostati predugo živ, to nikada ne bih poželjela. Smrt je olakšanje i potiho bi se trebalo zahvaliti kada umre netko do koga ti je stalo. Adio, tragedijo, dobro nam došle operetne note veselog pogreba. To bi trebao biti mjuzikl. Kraj uvijek treba slaviti jer ako je život bio dobar - odajmo mu počast, a ako nije - veselimo se što je muka gotova.”

“Nemyslím si, že smrt je jen začátek, protože to by byl ten nejblbější začátek, o jakým jsem kdy slyšel, a ani si nemyslím, že jdu na nějaký lepší místo, protože naši rodinnou hrobku jsem bohužel už otevřenou viděl několikrát, a fakt to není místo, kam by se člověk těšil. Ne, a dokonce si ani nemyslím, že smrt je přirozenou součástí života, jak se vám snaží namluvit takový ty dokumenty z přírody a z domovů pro seniory. Nebo ať klidně je, ale ne toho mýho.”

“Svakoj ženi bez razlike nije dato da bude posrednik između muškarca i sveta. Muškarac se ne zadovoljava samo time da u partnerki pronađe seksualne organe koje dopunjavaju njegove. Potrebno je da ona oličava čudesni procvat života i da u isto vreme prikriva njegove mutne tajne. Od nje će, pre svega, tražiti mladost i zdravlje, jer grleći nešto živo muškarac ne može da se očara ako ne zaboravi da je čitav život ispunjen smrću.”

“Većina ljudi se nakon nekih negativnih iskustava povuče duboko pod svoju ljušturu, uvjereni da ce sklupčani, tj. zgrčeni bolje zaštiti svoje vitalne tačke i lakše amortizirati nove životne udarce. Ukoliko u takvom položaju ostanu predugo, vidimo ih pogrbljenog hoda kako nasamareni nose teško breme sputavajućih strahova za koje bi shvatili da su obične aždahe od hartije samo da ih uspiju pogledati u oči i dodirom smirene ruke uvidjeti njihovu krhkost i nemoć.”