“satkah te noćas od sitne usamljenosti dadoh ti ime i prekrih te bojom u tebe odjenuh svu drskost mladosti i sjenu ti dadoh, i nazvah te svojom ni časak stvarnosti u tvom postojanju ni jedna požuda spuštena uz tijelo ničeg što misao tjera nedostajanju ni dašak smrtnosti, ni sjećanje bijelo tobom sagradih sve moje ludosti neuhvatnu čežnju i dalekost sreće sakrih postojanje od svijeta vanjskosti i jedan život nekuda kreće” žIvotPoezijaLjubavSarajevoSakrivena Pjesma Author:Adis Ahmethodžić