Quotessence
Home / Topics / Ljubav Quotes

Ljubav Quotes

Browse 60 quotes about Ljubav.

Ljubav Quotes

“satkah te noćas od sitne usamljenosti dadoh ti ime i prekrih te bojom u tebe odjenuh svu drskost mladosti i sjenu ti dadoh, i nazvah te svojom ni časak stvarnosti u tvom postojanju ni jedna požuda spuštena uz tijelo ničeg što misao tjera nedostajanju ni dašak smrtnosti, ni sjećanje bijelo tobom sagradih sve moje ludosti neuhvatnu čežnju i dalekost sreće sakrih postojanje od svijeta vanjskosti i jedan život nekuda kreće”

“Ima život i u njemu šest stvari: rat i smrt, ljubav i igra, rad i vjera. Rat i smrt su tu, nezvani i zajedno, kao bolesnik i bolest, kao mrtvac i grob, kao gubavac i guba. Ljubavlju i igrom zaboravljamo na rat i smrt. Voljenjem se budi zanos, a igrom nehaj, ali oboje je kratkotrajno, poput smjene noći i dana. Ostaje rad da bi njime zaboravili na rat i smrt, ljubav i igru. Da radom i znojem spoznamo kako nema obruča da se njime obujmi svijet. Onda se čovjeku javi vjera da ga utješi što je sve nepromijenjeno, i što je tako.”

“Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona. “Što jest?” tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo. “Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...”, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.” “I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?” “Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.” Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre: “Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?” “Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?”

“Ljubav i strast nikada nisu bili isto, kao ni ljubav i zaljubljenost. Ljubav je stanje. Ona traje, raste i razvija se. Njeguje se poput najljepših orhideja, brižno se čuva i pazi. Rađa se u duši i kola poput krvi našim venama. Svugdje je ima, u nama, oko nas i daleko od nas. Ona traži, ali i daje. Podrazumijeva brigu i budnost. Svjesnost i mudrost. Razboritost i plemenitost. Podrazumijeva dobročinstvo, čednost, stid i vjernost. Podrazumijeva ona i čežnju i želju, žudnju i žar, ali nikada ne dozvoljava da oni postanu cilj. Ljubav podrazumijeva smiraj. Smiraj duše i tijela. I samo ako se daje – vrijedi i povećava se.”

“Sve kretnje, bilo u višim ili nižim svjetovima, rezultat su volje i ljubavi. S njom i radi nje se pokreće kosmos. Ljubav je osnovni razlog djela i njihov cilj. S njom i radi nje su stvoreni svjetovi. U kosmosu se ne desi niti jedan pokret, a da nije rezultat volje i ljubavi koja je njegov uzrok i cilj. Suština ljubavi jeste kretanje duše onog koji voli prema svom voljenom. Ljubav je ustvari neprestano kretanje. Vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Ljubav je istina s kojom, i radi koje su stvorena nebesa i Zemlja, ovaj i Onaj svijet.”

“Govorio je da čovjek od svog života mora nešto napraviti, neće biti da nas je Stvoritelj postavio u Svoj svijet da bismo ga ukrasili, jer ima, ruku na srce, i ljepših stvari i pojava od čovjeka. Jasno je da nas je On pozvao s nekim zadatkom, radi neke svrhe koju moramo ispuniti, i to svakog od nas pojedinačno. Zato se pitaj za šta si i koja bi to mogla biti tvoja svrha. Blago tebi ako na ovom svijetu možeš boraviti kao da si već umro, miran i sabran, sav posvećen onom važnom i neprolaznom. Ali je malo takvih, čak ni njima ne polazi baš uvijek za rukom da skrenu pogled s pojava ovog svijeta na ono neprolazno. Ako ne možeš kao oni, a ne možeš, jer nisi ti princ Sejdi, ti se posveti ljudima s kojima ti je živjeti i zarađuj sevape na njima, širi ljubav svijetom, pravi se da služiš bližnjem svome. Ako ne možeš ni to, a ne možeš, jer nisi ti dovoljno pametan da bi shvatio kako sebi služiš šta god da radiš, ti se odaj fukarskim radostima pa skupljaj i štedi novac. Zarađuj i skupljaj blaga ovog svijeta, brate moj Sali, sabiri bogatstva i troši ih na dobro, i to je neka svrha. A ako ni to ne možeš, ti samo zarađuj i skupljaj, naći će se već neko da to potroši na dobro ili na zlo; skupljaj, gomilaj i štedi: koliko god da je fukarska, i to je neka radost i svrha, pa se ti zato posveti tome da je ostvariš. Napravi nešto od svog života, posveti se tome, ali se zaista posveti.”

“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti. “Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...” I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta: “Ali si se usudio.” “Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...”

“Allahu moj, ja Te molim za Tvoju ljubav, ljubav prema onima koji Tebe vole i ljubav prema djelima koja će mi priskrbiti Tvoju ljubav. Allahu moj, ljubav koju si mi podario usmjeri prema nome što Ti voliš, ono što si mi uskratio što ja volim nadomjesti mi onim što Ti voliš. Allahu moj, učini da mi ljubav prema Tebi bude draža od ljubavi prema porodici, imetku, i od hladne vode kada sam veoma žedan. Allahu moj, učini da me Ti voliš, Tvoji meleki, vjerovjesnici i poslanici i Tvoji dobri robovi. Učini me od onih koji Te vole i koji vole Tvoje meleke, vjerovjesnike i poslanike, i Tvoje dobre robove. Allahu moj, oživi moje srce ljubavlju prema Tebi i učini me onakvim kakvim ćeš Ti biti zadovoljan. Allahu moj, učini da Te svim srcem volim i da krajnjim naporom nastojim da Te učinim zadovoljnim sa mnom. Allahu moj, učini da sva moja ljubav bude usmjerena prema Tebi i učini da svaki postupak koji uradim bude s ciljem da Tebi udovoljim.”

“Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...) Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.”

“Potpuno se pouzdajem u sebe, i znam da se mogu suočiti sa svim problemima koji su preda mnom, ali iskreno, nemam isto pouzdanje u njega, ili u iti jednog tipa u našem bolesnom društvu. Da je naša veza itekako mogla uspeti, morali bismo biti jako snažni. Nas oboje. Ne bih mogla sve sama izgurati. Pa, iako me on nastavio ganjati i svako toliko mi slao e-mail znala sam da to progovara samo jedna strana njega - slaba strana. Znala sam da nije pronašao rešenje našeg problema. Zato sam ga nastavila odbijati i negirati svoja osećanja, ne dopuštajući da me uvuče u svoju slabost. Jedno je od nas moralo biti snažno. Ja sam odlučila da ću to biti ja. Možeš biti sigurna draga, da su obojica - iako je među njima velika generacijska razlika - izrađeni po istom modelu: pasivnom i slabom. Oni su robovi reakcionarnih običaja i prastarih tradicija iako se njihovi prosvetljeni umovi pretvaraju da odbijaju takve stvari ! To je kalup za sve muškarce u našem društvu. Oni su samo piuni koje njihove porodice pomiču po poloči!”

“Pored Živog Gospodara koji nam se svakodnevno najtoplije i najnježnije originalno i potpuno individualizirano i personalizirano obraća na neizbrojiv broj različitih načina, mi se okrećemo predanije i strastvenije npr. jednom stvorenju i ljepše nam je u njegovom/njenom zagrljaju nego li na sedždi!? (yazíklar olsun) Je li pametno više voljeti jednu zraku svjetlosti koja nam pada kroz okno prozora u dom od cijelog Sunca bez kojeg ne bi bilo života na planeti? Ekonomija ljubavi kaže jasno - sa svim svojim pokazateljima i grafikonima - da nije. Estetika ljubavi povraća na takav pristup, dok se geopolitika ljubavi drži za glavu od čudjenja.”

“Žene – voleo sam boje njihove odeće, način na koji hodaju, okrutnost nekih lica, tu i tamo gotovo čistu lepotu nekog lica, totalno i opčinjavajuće ženskog. Prevazišle su nas – mnogo bolje su planirale i mnogo bolje su bile organizovane. Dok su muškarci gledali ragbi, pili pivo ili se kuglali, žene su mislile o nama, proračunavajući nas, donoseći odluke: da li da nas prihvate, odbace, promene, ubiju, ili jednostavno napuste. I na kraju krajeva, sve to nije bilo ni bitno; ma šta one uradile, mi bismo uvek završavali usamljeni i izluđeni…”

“Sve uspomene sa kaputa stresi, samo budi to što jesi, tu gde si, šta god da se desi ti budi ok. I nikad ne saznaj kako to boli kad nekoga voliš, a mrziš; kad mrziš, a voliš i lomiš se da izdrziš. Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati mene, moja lutanja, maštanja i sanjanja, i znati da ih prati. I ko zna, možda jednom nađeš me - tamo gde prestajem ja gde počinješ ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi. Ali srešćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden, iako te je taj neznanac nekada voleo više od sebe. (Jedan)”