Quotessence
Home / Topics / Duša Quotes

Duša Quotes

Browse 18 quotes about Duša.

Duša Quotes

“podobne ako umelec miluje pravdu a svojich ľudských druhov, potom nič z toho, čo by v diele mohlo pravdu znetvoriť alebo poškodiť ľudskú dušu, sa mu nebude páčiť a stratí pre neho potešenie, ktoré prináša krása. úcta k pravde a k ľudskej duši sa stane objektívnou podmienkou či požiadavkom.. takéto prekážky, ak sú to prekážky, nikdy nenútili umelca, aby ohýbal alebo krivil svoje umenie. zaväzujú ho, aby učinil svoje umenie správnejšie a mocnejšie.”

“Svijet obično ne sudi mladića po duševnih vrlinah, već po školskih svjedodžbah ili kašnje po većem ili manjem zvanju. Često klanjaju se ljudi plitkoj glavi jer je uvrštena u red javnog zvanja, često rugaju se umniku jer je "ništa", jer ne spada u koju od društvenih kasta. Osobito u malih okolnostih vidi se ovo pusto idolopoklonstvo. A takovo očito vrijeđanje umnih vrlina boli i čovjeka duhovita, ma se i ne povađao za ludilom svojega vijeka.”

“Prestao je vidjeti svrhovitim gašenje mržnje... možda, premda je znao da je u njoj samo jad i strah i slabost, ali je bio umoran, rekao bih, zaustavljen uslovima svijeta; prvi put kad je osjetio stvarno opravdan strah, onaj naime o nesvrsi, o nemoći, kad je prepoznao ili se uvjerio u vlastito ništavilo, to je bio istočnik osamljavanja, prirodno tako, jednom je živi pojav otkrio nepojmljivu golemost stvarnosti pa je na to reagirao povlačenjem, kao živci u doticaju sa plamenom... i u toj novoj samoći, jedini očiti odgovor na malenost, pak jedini lagani odgovor, očitovao se kao potreba za dominacijom. To je surogat, onda, surovost kao surogat ranjivosti, niskosti... svega što je od težeg smisla.” “Nisam li vas krivo shvatila...”, maršalica će ovdje zaustiti, “ideja o individui nešto je nakraju tragično, goropadan ishod odvajanja od cjeline...?” “Možda radije nepotrebno goropadan, kao uostalom nepotrebno tragičan; probat ćemo reći da je cjelina nešto beskrajno veliko i moćno i suvereno dokraja; takva se usitnjava, razdaje, razonodi se idejom da prestane postojati bez dopuštenja ikoga, izvan granica i zakona - udaljavanje dijela od cjeline u tom je smislu samo neka djetinja sretna igra, kao mali dio plesa, negdje sam jednom zapisao, plesa opstojnosti, sa izlaskom i povratkom, postankom, nestankom, slobodan zaigrani prštavi proces i nešto ustvari obično...”, smireno, opušteno je sricao literat više se kao podsjećajući na neku stariju i dosad već zaboravljenu svoju misao, do čitavosti vjerojatno komponiranu tek sada. “U tome bi osoba bila samo česti kratkotrajni kuriozum i dio koji obogaćuje cjelinu, ali ne i njezin ishod; za mene, opažam, sva su živa bića ja, a ja je ono sve, i kada gledam stoga na cijelu struju stvarnoga, ideja o vremenu i prolaznosti, o bijednosti neke individue naspram svega kolosalnog uokrug nje, najednom to gubi snagu, postaje glupo i ruši se, poput nekog oblutka koji se plaši da će ga svatko moći baciti gdje poželi, samo zato što se odbija identificirati kao planina o čijem obronku leži.”

“Na dušu najčešće uopšte i ne mislimo i gotovo da smo spremni da kažemo da tako nešto i ne postoji, ali kada duša zaboli ili se veoma obraduje, onda smo svesni i sigurni da u nama ima nešto što je živo, što je istovremeno i biće za sebe i nerazdvojivi deo nas. Duša ima neki svoj život, skriven od naših čula, ali od njenog života zavisi ono što je čoveku najvažnije, mnogo važnije od telesnog zdravlja. To je unutrašnji mir, ispunjenost, spokoj, radost i želja za životom. Kada je duša ranjena, sve ovo biva uzdrmano i čoveku ništa više ne vredi niti ga može utešiti, ni dobro telesno zdravlje, niti materijalno bogatstvo. Kako to zarasta rana na duši, kada smo spremni da kažemo da duša možda i ne postoji?”

“Láska je preto také obľúbené slovo, lebo každý si pod ním môže predstaviť, čo chce – jeden tým myslí splynutie tiel a iný zasa splynutie duší. Sklamaný býva častejšie ten druhý. Ak vychádzame z toho, že duša človeka je jedinečná, je to logické a nevyhnutné. Aby k splynutiu mohlo dôjsť, musel by dotyčný zo svojej duše aspoň na kuse vycúvať a urobiť tomu druhému miesto, a to sa natrvalo a bez následkov nedá. Splývať dlhšie s prázdnom vydrží málokto, nie je to veľmi zábavné. Ale vyskytujú sa také chvíle, keď dve duše, hoci aj putujúce v protismere, prechádzajú popri sebe a kývnu si priateľsky na pozdrav ako vodiči električiek premávajúcich po tej istej trase. Dnes viem, že nič viac ako tieto vzácne okamihy blízkosti netreba od lásky očakávať.”