“Patiti, voleti, biti srećan, nesrećan: sve se dešavalo unutra, u misteriji našeg mozga, medu milijardama neurona. Želja, sećanje, strah, agresivnost, misao, san, zavisili su delom od lučenja različitih hemijskih supstanci, neurotransmitera, zaduženih za prenos poruka od jednog do drugog neurona.” LjubavStrahSanSrećaPatnjažEljaMisaoAgresivnostSećanje Book:Parce que je t'aime Source: Parce que je t'aime
“Zamisli da postoji ritam. Kao zaigrani ples opstojnosti, da je sve jedno i dobro i da ništa nije toliko strašno bitno... kako bi to bilo lijepo! Zamisli da si ti ja, a ja sam ti, u svojim dubinama da smo jedno te isto, a tek življenje nas je gomilom sjećanja zbunilo, kao kad pokušavamo zapamtiti brojke, a netko nam kraj glave nabraja što drugo, i tako zaboravimo...” U sjeni od lišća je to govorio tanani glas mlade žene, blago zadihane, u bjelkastoj, debeloj, nenaročitoj haljini; nosila je crne cipelice. Njezine ruke su gole, mekane, blijede su, oblaste kao u djeteta, lice joj tako dobroćudno i vedro i neopisivo lako spremno na smijeh. Korak od nje, tumara bolesnik, tmuran, rezoner, malo od nje mlađi, emigre-inteligent imena Immanuel, koji tek nedavno je progonom napustio svoju zemlju. Oni ne govore istim jezikom, ali se razumiju; možda ne kognitivno, ali na razini čuvstava, shvaćaju se, osjete međusobne potrebe. I tako razmiljenom prašinom i opaljenim kamenjem, paučinom, tarabama ušuškanim u suhoj travi, starim mršavim stablima prelaze njihovi pogledi u hodu, a kamenje pucketa. Lijevo i desno parložine, šumarci, suha divlja loza i korov na osunčanoj zemlji. “Kad bi sve bilo jedno...”, Immanuel prihvati, kao šaptom, lice skrivajući, “Tada bi svaka teškoća naših života, svaka trauma i bol zbilja bila samo stvar zaboravljanja i podsjećanja, tek bi se valjalo podsjetiti da ono što ćuti bol, što je poniženo, to zaista nisi ti...” “Točno o tomu govorim.”, žensko kaza, i odmah zatim se nasmiješi. “Vidiš, Immanuel, kako je bolje kad smo vani... kako dan zapravo liječi, zrak, prostor, sunce, prašnjav cvijet; zemlja zna što je čovjeku potrebno...! A kuća je neki ljudski izum, kutija koja polako guši, dosta troši, ona je zaštitnik, a ipak nije prijatelj...” O lijevoj opuštenoj ruci, pod sjenom rukava bijele košulje, mladić ne osjeti težinu, niti opaža hladnoću i cjelove, ali nekako čuje kuckanje ručnoga sata, od željeza, od kože, oblog, tankog, starog, ne sjeća se odakle mu. Vjetar ga udara po stomaku, i on je zgrčen, glava mu pognuta, sluša hod žene do sebe, oslušne: “Ne osjećaš li se bolje...?” “Malo samo. Ali je to, čini mi se, više do glave trenutno. Tako pasivno, neprestano, more me neke neugodne misli.” “Onda ih izreci.”, glas je sada bio malo dalje; to je bilo rečeno brzo, pomalo nehajno, očas u vjetrenom zapuhu glasnije: “Samo ih istreseš u sunce, ovako, kao deku, otreseš, odbaciš, samome svjetlu kažeš što osjećaš... a onda u svjetlu što već bude. Osvijetljene misli se makar vide, manje su strašne zato...” BrahmanVeliki PadFilozofijaMisaoPotištenostPrisutnostSvjetlo Book:Veliki pad Source: Veliki pad
“I kakvu si ti to štetu pretrpio? Otkrit ćeš kako nitko od onih koji ti bude gnjev nije učinio ništa čime bi ti pogoršao um; samo je u tvojim mislima moguće tebi nanijeti kakvu štetu ili bol - one ne poznaju nikakva druga postojanja.” SnagaAurelijeMeditacijeMisao Author:Marcus Aurelius, Meditations
“Sunce naizgled istječe - njegovo svjetlo širi se u svim pravcima, no bujica nikad ne presuši. Takvo širenje jest linearno; zato se njegovi traci zovu zrakama - zrače u produljenim crtama. Vidiš što je zraka ako pratiš kako sunčevo svjetlo u mračnu sobu prodire kroz uzak otvor. Ono se širi u ravnoj crti i udara, rekli bismo, u svako čvrsto tijelo, koje mu zatvara prolaz na drugu stranu - ondje se smješta te, niti klizi niti pada. Nešto slično vrijedilo bi i za tijek i postizanje univerzalnog uma - koji nije konačna bujica, nego neprekidno zračenje. I nema ničeg silovitog ni nasilnog u njegovu utjecaju na zapreke koje susreće - neće kliznuti, nego se smjestiti ondje i osvjetljivati sve što ga prima. Sve što ne odražava, uskraćuje sebi to svjetlo.” MarkoAurelijeMeditacijeMisaoSvijetlo Author:Marcus Aurelius, Meditations