Quotessence
Home / Topics / Putovanje Quotes

Putovanje Quotes

Browse 10 quotes about Putovanje.

Putovanje Quotes

“Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona. “Što jest?” tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo. “Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...”, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.” “I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?” “Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.” Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre: “Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?” “Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?”

“Pisac ovih sećanja na putovanje nema sreću da pripada onim ljudima koji su svesni jasnih razloga za sopstvene postupke; on, takođe, nema sreću da povodom sebe ili drugih veruje u takve razloge. Razlozi su, tako mi se čini, uvek nejasni, kauzalnost se ne pronalazi nigde u životu, samo u mišljenju. Savršeno produhovljen čovek, koji je u potpunosti prerastao prirodu, morao bi biti kadar da u svom životu pronalazi stalnu kauzalnost i imao bi pravo da uzroke i podsticaje dostupne njegovoj svesti smatra za jedine, jer on, dabogme, potpuno postoji samo kroz svest. Ipak, takvog čoveka ili takvog jednog Boga nikada nisam sreo, a što se nas ostalih ljudi tiče, dozvoljavam sebi da budem skeptičan prema svim obrazloženjima dela ili događaja. Ne postoje ljudi koji postupaju zbog "razloga", oni to samo umišljaju, a posebno pokušavaju, u interesu taštine i vrline, da ubede druge u to.”

“Neke reči nikada dobro ne naučimo, pomislio sam, i ma koliko nas dobronamerno upozoravali, nikada ne razumemo njihovo pravo značenje. Nikada, na primer, nisam bio siguran da stvarno razumem daljinu. Ranije sam mislio da je „daljina" samo druga reč za „putovanje", posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljašnji prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao što neki ljudi ne veruju u boga; ništa me nije moglo ubediti. Potom sam „daljinu" počeo da zamišljam kao „bekstvo", a pošto sam o „bekstvu" uvek mislio kao o „utočištu", „daljina" se pretvorila u neku vrstu „utočišta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rečju „gost", ali ne u smislu „radost u kući", nego u smislu „tuđinac" ili, još bolje, „čovek pod nepoznatim krovom". To me je zbunjivalo, ta povezanost krova sa daljinom, krova koji bi trebalo pre svega da označava blizinu, zaštitu, prisnost, san. Možda postoji krov koji otkriva, pomislio sam, možda se njihova svrha ne iscrpljuje uvek u pokrivanju i bdenju? Nisam znao da li na to može da se odgovori, kao što nisam znao kako sam „daljinu" počeo da povezujem sa „samoćom" a „samoću" sa dolaskom u ovo mesto.”