Quotessence
Home / Topics / Knjiga Quotes

Knjiga Quotes

Browse 27 quotes about Knjiga.

Knjiga Quotes

“Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona. “Što jest?” tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo. “Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...”, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.” “I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?” “Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.” Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre: “Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?” “Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?”

“I danas među nama ima ljudi izvišenog morala, koji se od jada i čemera ne vide. Ovi nouveaux rich (novi bogataši) su zapanjujuća vulgarna, ruralna karikatura svega što je aristorkatsko, otmeno, gospodstveno, što nosi u sebi sjaj duhovnog i težnju za božanskim, ali oni o tome ništa ne znaju. U tuđem perju, ponašaju se kao ćurke među rajskim pticama.”

“Čovek često nije svestan svoje snage i šta je sve u stanju da izdrži i preživi. Ali šta će, živi. Iako mu do života nije stalo. Živi kao biljka, kao stvar, ćuti i živi. Diše. Ubeđuje sebe da ipak vredi živeti i da će u sebi samom zaslužiti veće poštovanje ako se ne preda, ako pobedi ono nepobedivo u sebi. Ako se, uprkos svemu, opredeli za život i iz svoje tame nađe snage da otvori prozor i pogleda kako se sunce ponovo rađa, jer ono nikad ne prestaje da umire, samo se prikrade, sakrije sem kao da nas opominje da, uprkos svemu, ne smemo da izgubimo osećaj njegove jedinstvene, večne lepote, zbog koje ipak vredi živeti.”

“Uvek su nas učili da budemo poltroni. U svakom totalitarizmu oni pognutih glava doguraju lako do najviših mesta, a teško onima čija kičma neće da se povija. Oni koji se ulaguju, tužakaju u školi svoje drugare, kasnije kad odrastu, dodvoravaju se moćnicima, potkazuju i cinkare i tako idu napred. Takvi su nas onda vode i dovedu do ovoga do čega su nas doveli. Stvaranje negativne selekcije urušava celo društvo iz korena.”

“Kad neko doživi uspeh, odmah se javi neka sumnja, oni što se mršte i trude da taj sjaj visokog dometa uprljaju i zatamne. Naš narod još nije naučio pirokogrudo da se divi tušim sposobnostima, talentu, uspehu i pobedi. Ako bismo prestali sa zlobom, zabišću i podmetanjem onima koji su sposobniji, to ne bi streslo zlatni prah sa naših oreola.”

“Odvojen od vremena sam mogao promatrati kako impostor, podlac koji sam postao i lakrdijaš postepeno zaboravlja sve ono za što se ranije bio spreman i odricati, čemu je vjerovao, predavao se, sabrano, okrutno duboko, sama nutrina mi je postala nešto strano, snovi, ostarjeli, vrijedili su manje, čovjek je postao sekundaran, bilo je teško prepoznati samoga sebe. I sa tim se otkrila određena nevolja, a ona je bila baš u toj pretpostavci da ja ne mogu znati hoću li kad prođe požar, kad noć prođe, a možda ona zaista i prođe, doći u neodoljivu napast nastaviti nekom novom, vlastitom, još smješnijom, još bezumnijom, odakle mi ta ideja da ću na kraju uopće moći osloniti se već i o sebe...?”

“Ne treba jednu knjigu jednom pročitati i baciti je ustranu, već je potrebno ponekad iznova je pročitati. Prvi uvjet učenja i pamćenja je ponavljanje. Naše nezapamćivanje svega što čitamo i vidimo je jedna psihološka i fiziološka činjenica. Jedna knjiga je poput grada; prošetati se kroz njega samo jednom, ponekad nije dovoljno. Ako je moguće, treba ostati malo u gradu i bilo bi korisno iznova pažljivo prošetati kroz neka njegova važna mjesta.”

“To je zabluda. Knjiga ne može da zameni svet. To je nemogućno. U životu sve ima svoj smisao i svoj zadatak koji ne mogu bez ostatka biti ispunjeni nečim drugim. Nije mogućno, na primer, proživeti nešto posredstvom nekog zamenika. Tako je i sa svetom i knjigom. Pokušavamo da život zatvorimo u knjige kao pticu pevačicu u kavez. Ali, u tome ne uspevamo. Naprotiv! Čovek od knjiških apstrakcija ne izgrađuje ništa drugo nego sistem u vidu kaveza za sebe.”