Quotessence
Home / Quotes / Quote by Gustav Janouch

Quote by Gustav Janouch

“To je zabluda. Knjiga ne može da zameni svet. To je nemogućno. U životu sve ima svoj smisao i svoj zadatak koji ne mogu bez ostatka biti ispunjeni nečim drugim. Nije mogućno, na primer, proživeti nešto posredstvom nekog zamenika. Tako je i sa svetom i knjigom. Pokušavamo da život zatvorimo u knjige kao pticu pevačicu u kavez. Ali, u tome ne uspevamo. Naprotiv! Čovek od knjiških apstrakcija ne izgrađuje ništa drugo nego sistem u vidu kaveza za sebe.”

Quote by Gustav Janouch

Author

Gustav Janouch

Browse famous quotes and profile details for Gustav Janouch. more

You May Also Like

“And the intelligence, or the mind, loses its uniqueness and becomes absorbed in social games, which diminish it even as the opposite illusion is created. It's this raw material that's truly divine because it's in harmony with the universe. No one cuts the stars. No one designs the forms of the rivers; they flow by themselves. The tantrika is like a river that never stops flowing in the divine because the divine never stops flowing in it."In making these offerings, in receiving this initiation, you gain access to the knowledge of your own divine substance, and you open yourself to the Tantric experience of time no longer passing. Your meditation will be easier. The illusion of believing that time can be parceled out will appear to you in all its absurdity, and you will taste the nectar of undivided time."Initiation also involves a rupture with the myths of the specific society in which you live, establishing a profound and unconditional tie with all human beings and with all that has previously seemed inanimate to you. Initiation releases you from taboos and social, dietary, and sexual prohibitions, and more importantly, the prohibitions linked to ideas and thought. I”

“Pisac ovih sećanja na putovanje nema sreću da pripada onim ljudima koji su svesni jasnih razloga za sopstvene postupke; on, takođe, nema sreću da povodom sebe ili drugih veruje u takve razloge. Razlozi su, tako mi se čini, uvek nejasni, kauzalnost se ne pronalazi nigde u životu, samo u mišljenju. Savršeno produhovljen čovek, koji je u potpunosti prerastao prirodu, morao bi biti kadar da u svom životu pronalazi stalnu kauzalnost i imao bi pravo da uzroke i podsticaje dostupne njegovoj svesti smatra za jedine, jer on, dabogme, potpuno postoji samo kroz svest. Ipak, takvog čoveka ili takvog jednog Boga nikada nisam sreo, a što se nas ostalih ljudi tiče, dozvoljavam sebi da budem skeptičan prema svim obrazloženjima dela ili događaja. Ne postoje ljudi koji postupaju zbog "razloga", oni to samo umišljaju, a posebno pokušavaju, u interesu taštine i vrline, da ubede druge u to.”

“Neke reči nikada dobro ne naučimo, pomislio sam, i ma koliko nas dobronamerno upozoravali, nikada ne razumemo njihovo pravo značenje. Nikada, na primer, nisam bio siguran da stvarno razumem daljinu. Ranije sam mislio da je „daljina" samo druga reč za „putovanje", posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljašnji prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao što neki ljudi ne veruju u boga; ništa me nije moglo ubediti. Potom sam „daljinu" počeo da zamišljam kao „bekstvo", a pošto sam o „bekstvu" uvek mislio kao o „utočištu", „daljina" se pretvorila u neku vrstu „utočišta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rečju „gost", ali ne u smislu „radost u kući", nego u smislu „tuđinac" ili, još bolje, „čovek pod nepoznatim krovom". To me je zbunjivalo, ta povezanost krova sa daljinom, krova koji bi trebalo pre svega da označava blizinu, zaštitu, prisnost, san. Možda postoji krov koji otkriva, pomislio sam, možda se njihova svrha ne iscrpljuje uvek u pokrivanju i bdenju? Nisam znao da li na to može da se odgovori, kao što nisam znao kako sam „daljinu" počeo da povezujem sa „samoćom" a „samoću" sa dolaskom u ovo mesto.”