Quotessence
Home / Topics / Samoća Quotes

Samoća Quotes

Browse 6 quotes about Samoća.

Samoća Quotes

“Je li dobro, vi gospodine... da... da se o meni uopće govori?” “Kako molim?”, u larmi se iza drvenog namještaja potom začuje. Razgovori utihnu, tek glas tog starijeg čovjeka preuzme riječ: “Je li to... To ste vi, Atra? Vi ste pitali, ako sam čuo, je li dobro o vama govoriti?” “Jesam.” “O bože i djeteta, inteligentnog, sjanog...! Ne, ne kudite ju, molim vas, dozvolite, to je veliko i čisto pitanje! A gdje ste li, zar sjedi iza komode?”, obrati se nekome za stolom. “No, čujete me, to je bitno. Ne morate ustajati. Možemo i ovako. Pitali ste, je li dobro o vama. Je li dobro, dakle... svrhovito, u protivu dakle nesvrhe i nebitka spominjati da ste i vi dio svega ovoga, možda zapravo i dalje od predmeta, da ste uzrok, sama pratvar stvari isto i sada dok vas moje slabe oči uistinu ne vide, a uši jedva i čuju? A vi... vi ono jeste iza komode, djevo Atra?” “Ja jesam tu.” “I čujete što govorim? Čak razumijete svaku moju riječ ondje u sjeni? Ja sam vam, djevo, oprostite i na tome, ja sam vam doista jedno čeljade staro pa mi je potrebno slijedom toga obraćati se kudikamo glasnije. Nekada i kad čovjek viče - e, sad ćete se nasmijati, znam to! - nekada i kad čovjek viče, prazni se vriskom iz petnih žila ravno u moje lice - ja ga ne čujem. A to vam se gdjekad u mojim godinama zna dogoditi, razumijete... odvije se i to da ne raspoznajem glasa samoga sebe; ja si govorim, obraćam se samome sebi, za ramena se hvatam misleći da je tu netko komu poznajem oslonca pa se čak nalazim pokatkad u mahinalnom činu izgradnje života na toj zamisli, usto sasvim uzgredice lučeći i ono što praznoljudski nazivamo vlastitom i općom suštinom, a zapravo - ondje vam nema nikoga. Praznina, otkrio sam... gluhoća, ustvari pravo i potpuno mrtvilo ili makar ja nešto više od toga još uvijek nisam dočekao. No ja sam, ovaj... ja sam sada shvaćen?” “Poslušala sam vas.”

Veliki PadFilozofijaSvijestSamoćaPostojanjeSolipsizamDijalog
Book:Veliki pad
Create image

“Neke reči nikada dobro ne naučimo, pomislio sam, i ma koliko nas dobronamerno upozoravali, nikada ne razumemo njihovo pravo značenje. Nikada, na primer, nisam bio siguran da stvarno razumem daljinu. Ranije sam mislio da je „daljina" samo druga reč za „putovanje", posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljašnji prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao što neki ljudi ne veruju u boga; ništa me nije moglo ubediti. Potom sam „daljinu" počeo da zamišljam kao „bekstvo", a pošto sam o „bekstvu" uvek mislio kao o „utočištu", „daljina" se pretvorila u neku vrstu „utočišta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rečju „gost", ali ne u smislu „radost u kući", nego u smislu „tuđinac" ili, još bolje, „čovek pod nepoznatim krovom". To me je zbunjivalo, ta povezanost krova sa daljinom, krova koji bi trebalo pre svega da označava blizinu, zaštitu, prisnost, san. Možda postoji krov koji otkriva, pomislio sam, možda se njihova svrha ne iscrpljuje uvek u pokrivanju i bdenju? Nisam znao da li na to može da se odgovori, kao što nisam znao kako sam „daljinu" počeo da povezujem sa „samoćom" a „samoću" sa dolaskom u ovo mesto.”

PutovanjeSamoćaBijegDaljina
Book:Snow Man
Create image

“A zašto? Zašto sve to? Kasnije sam pokušavao da to objasnim potrebom za onom “slobodom” koja se sastoji ni od čega i ničemu ne vodi, ali koja zato nije manje stvarna i imperativna potreba. Čitavog sam se vijeka od nečega “oslobađao”! Život mi nije bio drugo nego niz susljednih “oslobođenja”. Odbacivao sam od sebe sve, svlačio se do gole kože, kao brodolomac pred skok u valove. Vjerovao sam da tako postajem cjelokupniji; više svoj, više ja. Ostavljao sam nasušne oslonce, napuštao dragocjene izvore okrepljenja, a sve zbog one male neslobode kojom su me sputavali. Na epidermi ličnosti osjećao sam kao vežanj čak i tako nježne dodire da ni sâm nisam znao jesu li oni milovanje ili sputavanje. Kad su svi mostovi bili spaljeni, pitao sam se: što si time postigao? Usamio si se, ogolio do kosti, stvorio oko sebe pojas pustoši. Lišio si se svega, pa najzad i sebe sama - osakaćena i nepotpuna bez svega onoga što te integrira i objašnjava. Drugi imaju bar svoje lance. Ti nemaš ni to. Nisu izostale ni varijacije na temu žrtva. - Žrtva! Umjetnost i žrtva! Vječiti binom, u njegovim beskonačnim odnosima i omjerima. Žrtva i umjetnost. Žrtva umjetnosti. Umjetnost žrtve. A žrtva za instrument bez sumnje predstavlja najviši stepen žrtve za koji je sposoban ljudski stvor. Ta molim te, zar bi iko od nas bio spreman da za čovjeka prinese onoliku žrtvu koliko prinosi za instrument!”

UmjetnostSamoćažRtvaIzolacijaZrtva
Book:Proljeća Ivana Galeba
Create image