Quotessence
Home / Topics / Srbija Quotes

Srbija Quotes

Browse 8 quotes about Srbija.

Srbija Quotes

“Сада устаје језик на језик и у такво последње време ратно ми хоћемо да градимо када се не гради. Мир се добија, а рат још ниједан нико није добио. Ваља малим народима као што смо ми умети управљати скиптром над собом ма чији био скиптар. Ту је мудрост, и родољубље у миру прече је од родољубља у рату, а ти до јуче, док није све успламтело и док и теби није крв до суза дошла, ниси знао шта би са својом мржњом и љубављу почео…”

“Има људи, који су у свом животу видели свега неколико залазака сунца, а још мање има људи који су видели свитање и оргије сунчевог изласка. Обожавају природу само деца и лудаци; само они говоре с биљкама по путу и с камењем у пољу. На од њих стоје још филозофи и песници, који се детињски уски супротној тачци поменутог пријатеља за такав свет била је крволочна онолико колико је његова љубав за природу била дивљачка.”

“...A onda sam se sapleo o to „pobeći”. Kad odeš, bežiš; kad bežiš, smatraš sebe slabijim. Kad se smatraš slabijim, ili uzmeš da ojačaš ili će tvoj život uvek biti nekakvo bežanje. I onda mi sine: sve je do ugla kamere. Ako si pesimista, uvek ćeš da nađeš nekog tužnog violinistu što svira rekvijem boljem sutra i demaskira ga u „malo sutra”. Uvek ćeš da nađeš ubedljiv dokaz da smo propali i da ništa ne vredi ni trud, ni talenat, ni vera u svoju zemlju. Ali, sa druge strane, ako gurneš ruku u gaće i napipaš ono ispod falusa, naći ćeš ne samo žargonski sinonim za hrabrost, nego i sidro koje će te zadržati ovde. Lakim pogledom oko sebe, videćeš ljude koji su uspešni i vredni svojoj zemlji, a nisu lopine. Samo ako si voljan da tako usmeriš kameru. Sve se bira. Ja sam tada odabrao tako, i nikad više nisam razmišljao da odem. (...) I dalje mi je žao prosjaka s violinom, ali sam uveren da takav postoji i u Americi.”

“-Ja primitivac? Ja? - povikao sam - A vi što primate i zahtevate skupocene poklone, vi niste primitivci? Došli ste u Beograd sa čuke, iz vukojebine, bez kučeta i mačeta, i sad hoćete odjednom da nadomestite sve što niste imali čitavog života. Ali ne, vi ne tražite ono što smo mi, Beograđani, imali u svojim kućama: običan šal i običan viski. Ili, ne daj bože, vinjak ili domaću rakiju. Ne, vi sa čuke morate da nas nadmašite, pa tražite šal od kašmira i Čivas Regal star osamnaest godina. -Sestro, reagujte! – povikao je doktor. -A to što ste položili Hipokratovu zakletvu i pristali da radite za doktorsku platu, takva kakva je, to je bila samo fora, samo varka, samo zajebancija! – nisam se gasio - Samo zbunjujete ljude u tim belim mantilima. Ili ih skinite ili okačite natpis preko njih, da ljudi znaju: Mi tražimo pare i skupocene poklone, inače nećemo da vas operišemo! Ma, nećemo da vas pregledamo! Nećemo čak ni da vam se obratimo! Ni da vas pogledamo!”

“Srbi vole priču, bajku i legendu, vole i ne smeta im kada ih lažu, pogotovo ako znaju to, i osete nameru, da puštaju naratore i lažljivce, da pričaju, da se razmahnu i rasprde, jer im sadržaj iskrazanog nije važan, nego, ćuteći i slušajući, kupuju vreme i poverenje u sopstvenu naivnost. Jer lažovu je nužno da veruje kako je nekoga obmanuo i slagao i kako će od toga imati nekakve hasne. A korist ih, neodređena, zbližava, povezuje u toj ludoj skaski, kao što političara, koji slatkorečivošću vrbuje, laž povezuje za glasača, koji voljno pristaje na ćutanje pred bujicom neistina, neumetenih obećanja i neumuštivih vizija, samo kako bi kasnije ubrao nekoliko plodova s grma sopstvenog poniženja.”

“Uvek su nas učili da budemo poltroni. U svakom totalitarizmu oni pognutih glava doguraju lako do najviših mesta, a teško onima čija kičma neće da se povija. Oni koji se ulaguju, tužakaju u školi svoje drugare, kasnije kad odrastu, dodvoravaju se moćnicima, potkazuju i cinkare i tako idu napred. Takvi su nas onda vode i dovedu do ovoga do čega su nas doveli. Stvaranje negativne selekcije urušava celo društvo iz korena.”

“Прави разлог рату? Има их дубоких и компликованих. То за нас, Србију, не важи. Ми се боримо збиља за слободу, и да останемо верни себи. То је, изгледа ми, сасвим лако. Много би ми било теже да сам ма која друга нација која се, можда, бори због пијаца и акција. Зато ћу сасвим лако погинути, ако то затреба, не сматрајући да ми је ма ко "подвалио", не бојећи се будућег историчара и његовог суда. Али међу нама има нас који су се дали у дубоке разлоге и образложења. " Економски разлози" увек су ми изгледали ништавни кад ствар дође до пресудна обрта. Тада се гине. - А "економија" важи само за - живот. Чим настане област смрти, економија бежи, згранута, не разумевајући ништа. Економија бежи, ми не бежимо. (Станислав Винавер, Скопски ђачки батаљон 1914: Батаљон 1300 каплара)”