Quotessence
Home / Topics / žIvot Quotes

žIvot Quotes

Browse 96 quotes about žIvot.

žIvot Quotes

“Govorio je da čovjek od svog života mora nešto napraviti, neće biti da nas je Stvoritelj postavio u Svoj svijet da bismo ga ukrasili, jer ima, ruku na srce, i ljepših stvari i pojava od čovjeka. Jasno je da nas je On pozvao s nekim zadatkom, radi neke svrhe koju moramo ispuniti, i to svakog od nas pojedinačno. Zato se pitaj za šta si i koja bi to mogla biti tvoja svrha. Blago tebi ako na ovom svijetu možeš boraviti kao da si već umro, miran i sabran, sav posvećen onom važnom i neprolaznom. Ali je malo takvih, čak ni njima ne polazi baš uvijek za rukom da skrenu pogled s pojava ovog svijeta na ono neprolazno. Ako ne možeš kao oni, a ne možeš, jer nisi ti princ Sejdi, ti se posveti ljudima s kojima ti je živjeti i zarađuj sevape na njima, širi ljubav svijetom, pravi se da služiš bližnjem svome. Ako ne možeš ni to, a ne možeš, jer nisi ti dovoljno pametan da bi shvatio kako sebi služiš šta god da radiš, ti se odaj fukarskim radostima pa skupljaj i štedi novac. Zarađuj i skupljaj blaga ovog svijeta, brate moj Sali, sabiri bogatstva i troši ih na dobro, i to je neka svrha. A ako ni to ne možeš, ti samo zarađuj i skupljaj, naći će se već neko da to potroši na dobro ili na zlo; skupljaj, gomilaj i štedi: koliko god da je fukarska, i to je neka radost i svrha, pa se ti zato posveti tome da je ostvariš. Napravi nešto od svog života, posveti se tome, ali se zaista posveti.”

SufismžIvotLjubavBogMudrostSvrhažIvotna Svrha
Book:Sjeme smrti
Create image

“Život je kao Dunav. Izvor je mali kao dete. Raste. Protiče život. Teče. Nailazi, kao i čovek, na male i velike prijatelje. Na male i velike reke. Na pritoke koje se ulivaju u njega. Koje mu se pridružuju na njegovom životnom putu i daju mu snagu. Prolazi kroz mirne i lepe predele. Onda naiđe na surove i opasne. Kada se naljuti, poplavi. Kada se razboli, onda se povuče. Skoro isuši, pa mu kiša kao najbolji prijatelj da snagu i opet oživi. I kada se ulije u neku veću reku od sebe ili u more, on ne prestaje da živi. U njima ostavi sve svoje uspomene...”

žIvotCitatiCitatUspomeneDunavMoj žIvot Sa AgatonomRekaSinonimčEdomir Petrović
Book:Moj život sa Agatonom
Create image

“Vjernik ostaje uvijek isti, bez obzira na vrijeme i situacije. On ostaje nesalomljiv u vjeri, s jednim istim licem i na jednom putu. A licemjer se mijenja prema vremenu i prilikama gledajući samo svoju korist, a ne ustručavajući se zakinuti drugoga. Praksa vjernika potvrđuje istinitost njegovih riječi, njegov javni život potvrđuje privatni, a njegova prisutnost otkriva njegovu odsutnost.”

žIvotVjeraVrijemeVjernikLicemjerPraksaPrilikaSituacija
Book:Čujem šum, prijatelja ne vidim
Create image

“Savremenom čoveku se postavilo pitanje, naime, da li je "vredno" živeti, a shodno tome javlja se i osećanje da je čovekov život "neuspeh" ili "uspeh". Ova ideja se zasniva na shvatanju da je život preduzeće koje treba da donese profit. Neuspeh je kao bankrotstvo u poslu, u kome su gubici veći od dobitka. Ovo shvaćanje je besmisleno. Mi možemo biti srećni ili nesrećni, možemo dostići neke ciljeve, a neke ne: a ipak ne postoji vidljivi saldo koji može da pokaže da li je bilo vredno živeti. Možda sa stanovišta salda nikad nije vredno živeti. Život se nužno završava smrću; mnoge od naših nada su izneverene; život se sastoji iz patnje i napora; sa stanovišta salda izgleda da bi imalo više smisla da se čovek ne rodi, ili da umre u detinjstvu. S druge strane, ko može reći da li se ne nedoknađuje sav životni napor i patnja jednim srećnim trenutkom ljubavi, ili radošću što se diše, ili šeta jednog svetlog jutra, ili što se udiše svež vazduh? Život je jedinstven dar i zahtev koji se ne može meriti drugim vrednostima, i na pitanje da li je "vredno" živeti ne može se dati smisaoni odgovor, pošto je samo pitanje besmisleno.”

žIvotSmisaoEgzistencija
Book:The Sane Society
Create image

“No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.”

žIvotSamsaraVeliki PadFilozofijaSmisaoSvijestPodsvijest
Book:Veliki pad
Create image

“Nježni ponent hujeći poja zibljući polugole grmove pri tajanstvenu, istrajno živu, živopisno čarovitu odsječku ovozemnog postojanja, isto nekako vrckavo, nemirno u višebojnom, brzajućem, titravom razmetanju kojim eto i govori, izjašnjava se neodstupajuće da i on je tu. Oko nas srebro stijenja, vrtača, vododerinama se raspada smeđezelena mrtva mahovina, gdješto je prljavohrđava, prlja bjeljavinu kamenja kano je drobljiva kaluga. U taktu takvoga postojanja, ja slušam glas Atre: “Naveo si me na nešto čemu sam se protivio, čemu sam od početka zapravo bio i neprijatelj. Zatražio si me da posegnem i ocrtam ti svrhu. Da kažem dostojanstveno što je krv postojanja. Jer i ono je uvjetovano time, ja osjećam da se ti osjećaš uvrijeđeno, poniženo u neograđenosti samoga sebe, tebi je zbilja i mučna ova sloboda. Ja bih zaista volio, bio bih i počašćen, kad bi ti prihvatio, a zašto ne i sada u ovom životu, evo sada dok hodamo prema niskom suncu, da je postojanje garantirano nepostojanjem, jedno je odraz drugoga i taj garant je jedini okov koji ti se može ponuditi. “Atra... ali mene izluđuje neprestajuća nepredviđenost, beskrajno snalaženje, već mi je bljutava moja vlastitost i oslon na nju, zašto misliš kad bih pristao, ako bih već i mogao, a znam da ne mogu, da bi to bilo išta manje od mrcvarenja. Jedno jastvo rastegnuto između potpunih ispraznosti, pak na njima izgrađeno, dograđeno, uzdignuto prema jalovim visinama, a tako niskim visinama... U jednom životu sam ti o moći pripovijedao, o njezinoj ukupnosti, sadržini koja negira nepovredivost postojanja, čovjeka negira i oskvrnjuje ga, dokle istodobno njegova pojava, sam taj proces da je on tu, finalni jamac je bezvlasnog sljepila; moje već prisuće poriče ultimativni identitet i ono nije neopasno, unatoč tomu što sam sve vrijeme doista samo ja tu.” Prepoznat ću da izgovaranje riječi ako i rovito, razdrta glasa u razgaru misli me prikučuje ipak snažnije svemu onomu izvanjskom, kroz rastinje vukući tijelo čak i tako uz himbu smjelosti ustuk sam oćutio marazma duše i ja opažam pod progalinom kao polazište, plamsaj svega posvemašnjeg ne više no nemir neprilježni, tako posve opušteno, stuporozno, stupidno prolazim zarudjelim trnjakom makije, zuljećim u ćuhu vjetra, svrstavajući nepomirljivost, ratoljublje, krvoločje drzovito kao čak posljednjeg zastupnika svega onostranog. Ali u tom razumijevanju, krvlju crljeno izmrljanom lovcu ja svejedno sada govoriti prepuštam: “Ako se neka pojava trgne i odluči razglasiti da počinje naglašavati počelo stvari, recimo to, makar se time obraćala grotlu, mraku, samom koncu svega vlastitog - zbilja ona zbori eliminaciji sebe -, takva pojava zapravo prelako prilazi stupici kojoj upravo uz mene dolaziš i ti, pored toga što sam ti suputnik, pristojno se osvrćem na bogomračje, zaozbiljno i zatečen kako te zaobišla misao. Neprikladna je, teško prihvatljiva, veliki je pad čovjeka potreban kako bi se vidjelo i sa dna; u veličini vidjeti voljnost da sve nestane u bilo kojem trenutku, ali ne takvu ogorčenu težnju kakva je tvoja, već voljeti proces, biti proces, ja vrijedim onoliko koliko mi je malo stalo do toga, neogorčeno, ponavljam, ali dolično. Želiš izaći iz procesa, iz ritma, biti mrak, od čega sam ja recimo... a što dalje? Razumiješ li da fantazija - a mi znamo da je sve cilik perlica i šuštaj vea šarenih u svjetlu smrvljena zrcala, sve je i naivna sanja - razumiješ li da ona nije negacija niti opravdanje zazora stvarnosti, ono opipljivo i dalje je ozbiljno, i dalje šteti, ondje pak njeguje, uzdiže, sokoli, tu se nasiljem otimlje u borbi za život, ja ne moram biti stvaran da bih bio sirov, i mogu zaista naškoditi i onda kad me nema.”

NirvanažIvotSamsaraVeliki PadFilozofijaSvijestPostojanjeRitam
Book:Veliki pad
Create image

“To bi bilo ono gdje se ne usudim ići. A ovdje sam bio mnogo puta ranije. To je kao... bezdan. Ono što shvaćam, što osjećam, vidiš, jest ako jednom upadnem unutra, morat ću prihvatiti da sam ništa, tako nekako zauvijek negirati samoga sebe, zaboraviti se, i sve ono što bih ja jednom mogao biti, kao bih morao odreći se širina vlastite duše i zraka kojeg dišem, ikakvog smislenog postojanja... dokle napokon, ne bi ni bilo onoga tko sve to čini; radije prazno neko, nebitno ništavilo...” “A kakvo je onda ovo gdje smo sada, ovo gore, gdje puzamo po krhkom pokrovu vječite provalije...?” “To bi bio nesporazum. Život, je li, živjeti... to je nesporazum.” No te riječi zvučale su isto tako strane, kao tuđe, kanda se cijela ova konverzacija vodila između dva sasvim drugačija bića no što su bila dijelom moje memorije, neke dvije izmišljene travestije, kojih se, priznajem, dijelom bojim i sam, dapače, koje baš u toj varijaciji sada govore: “Bojim se te rupe.”, i to čujem od vlastita glasa. “Bojim se jer ako dopustim da me ona uzme, ako se predam namjerno ili slučajno, više nikada mi neće biti moguće van, ja se više nikada neću vratiti. To je moja jedina moguća odluka kojoj mogu dati kvalitet finalnosti... A nekada mi dođe da upadnem. Zbog tog dolazim tu; zato sam i bio ovdje mnogo puta ranije. Dođe mi da skočim, ja se pojavim na rubu, a onda smrznut, ne djelujući gledam u bezdan, ovladan... i sve to traje dok se polako na kraju ne povučem u sram. A vidiš, za mene, stvarnost je kvalitet ničega; iako je unutra moja negacija, kad bih upao, istodobno je tamo takoreći jedini garant mene...”

žIvotVeliki PadFilozofijaStvarnostBezdan
Book:Veliki pad
Create image

“Nesreća je što niko ne meri sreću prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrećnijima. Manija svih ljudi je da usvajaju tuđa merila i za svoj sopstveni život. Prava sreća čovekova biće ako postigne svoje oslobođenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primera, dajući svom zivotu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.”

žIvotSlobodaJovanDučićMišljenje
Book:Jutra sa Leutara
Create image

“Zar su isti oni koji znanju i oni koji ne znaju?! 1. neznanje + siromaštvo = krađa 2. neznanje + imetak = rasipništvo 3. neznanje + sloboda = anarhija 4. neznanje + vlast = nepravda 5. neznanje + vjera = pretjerivanje Na mjesto neznanja postavi znanje, pa ćeš spoznati njegovu vrijednost: 1. znanje + siromaštvo = zadovoljstvo 2. znanje + imetak = pomaganje drugih 3. znanje + sloboda = sretan život 4. znanje + vlast = pravda 5. znanje + vjera = ustrajnost”

žIvotVjeraSlobodaZnanjeNeznanjeVlastImetak
Author:Hajrudin Ahmetović
Create image

“On je znao čovjeku, kojem upravo gori kuća, oduševljeno kliktati u lice: "Je li ovo tvoja? Blago tebi, brate moj, raduj se i slavi, sretniče", a onda mu nadugo objašnjavati da Allah dragi samo one koje voli stavlja pred velika iskušenja i brzo ih oslobađa sveg nepotrebnog tereta. A onda kad je normalne ljude sve navodilo na misli o samoubistvu, on je glasno uvjeravao sve oko sebe, pogotovo onoga ko ispravno razmišlja o tome da se ubije, da je život prelijepo čudo i ovaj svijet pravo mjesto da ga se provede.”

žIvotVjeraMudrost
Book:Sjeme smrti
Create image

“Zavalio se i gledao u nebo - široko, prostrano, bez ikakvih vidnih ograničenja. Čitao je da nije jedino i da se još širi i pokreće, i onda mu je padalo na um koliko smo mi zaista mali. I znači li to da čak i da čovek jednom stvarno skine okove ovog sveta, opet će udariti u novi krov, plav ili crn, istančan zvezdama ili nečim nepoznatim što će vremenom takođe postati obično. Čemu onda sve ovo? Nije ovaj svet po meri čoveka jer čovek nije po meri neba.”

žIvotčOvekNeboSvetZvezdeKrovOkovi
Book:Samoprozvani rukopis
Create image

“Ви знате да ја имам луду теорију “суматризма”: да живот зависи од облака, румених шкољака, и зелених трава чак на другоме крају света… И зато пре него што почнем писати о изложбама, о парламентима, о курсу франка, пустите ме да, још једном, станем уз једно дрво што пупи и штапићем изударам по њему брзојав: да трава зелени и да се сетите вечности.”

žIvotCrnjanskiSumatraMilošSumatraizam
Author:Милош Црњански
Create image