Quotessence
Home / Topics / Samsara Quotes

Samsara Quotes

Browse 57 quotes about Samsara.

Related topics

Samsara Quotes

“Udajac, że jestem zajęty czymś innym niż nia i że muszę ja zostawić dla innych przyjemności, myślałem wyłacznie o niej. Często nie docierałem dalej, niż równina ciagnaca się nad Gourville, a ponieważ przypomina ona nieco tę, która zaczyna się powyżej Combray, w kierunku Meseglise, nawet tak oddalony od Albertyny cieszyłem się myśla, że choć mój wzrok nie może jej objać, to sięgajaca dalej niż on, owiewajaca mnie silna i ciepła morska bryza musi, niezatrzymywana przez nic aż do Quetteeholme, zakołysać w końcu gałęziami drzew spowijajacych Saint-Jean-de-la-Haise swoim listowiem, pieszczac twarz mojej przyjaciółki, i przerzucić podwójny węzeł między nami w tym niezwykle rozległym, lecz bezpiecznym ustroniu, jak podczas owych zabaw, kiedy to dwoje dzieci znajduja sie na chwilami poza zasięgiem swojego głosu i wzroku, lecz pomimo tego oddalenia, wciaż jest ze soba. Wracałem drogami, z których widać morze i gdzie kiedyś, jeszcze zanim woda pojawiła się w prześwicie wśród gałęzi, zamykałem oczy z myśla, że tym co zobaczę, będzie jękliwa prababka ziemi, trwajaca, jak w czasach, gdy nie było jeszcze żywych istot, w swojej obłakańczej i niepamiętnej krzataninie. Teraz te drogi były dla mnie tylko trasa wiodaca ku Albertynie; kiedy odnajdowałem je w niezmienionej postaci, wiedzac, dokad suna prosto, a gdzie zakreca, przypominałem sobie, że jechałem nimi, myślac o pannie de Stermaria, jak również to, że w podobnym pośpiechu jak do Albertyny mknałem po paryskich ulicach śladami pani de Guermantes; nabierały dla mnie głębokiej monotonii, moralnego znaczenia wykresu, którymi podażała moja natura. Było to czymś naturalnym, ale przecież nie obojętnym; drogi te przypominały mi, że moim losem jest gonitwa za widmami, za istotami, które w dużej części istnieja tylko w mojej wyobraźni; sa bowiem ludzie - tak było od dziedziństwa ze mna - dla których wszystko, co ma ustalona wartość, jak majatek, kariera czy pozycja społeczna, zupełnie się nie liczy; tym, czego ludzie ci potrzebuja, sa cienie. Poświęcaja dla nich cała resztę, zrobia wszystko, porusza niebo i ziemię, aby tylko spotkać się z danym cieniem. Ten jednak szybko znika; biegnie się wówczas za kolejnym, by potem wrócić, być może, do poprzedniego. Nie był to pierwszy raz, gdy poszukiwałem Albertyny, dziewczyny ujrzanej pierwszego roku na tle morza. To prawda, inne kobiety znalazły miejsce między pokochana pierwszym razem Albertyna a ta, której obecnie nie opuszczałem; inne kobiety, chociażby diuszesa de Guermantes. Po co jednak, mógłby ktoś zapytać, tak troszczyłem się o Gilbertę, zadawałem sobie tyle trudu dla pani de Guermantes, skoro stałem się jej przyjacielem po to tylko, aby nie myśleć już o niej, lecz wyłacznie o Albertynie? Mógłby na to odpowiedzieć, zanim umarł, Swann, wielki miłośnik cieni. Drogi wokół Balbec pełne były tych poszukiwanych cieni, zapominanych i znowu tropionych, niekiedy tylko dla jednego spotkania, aby otrzeć się o urojone życie, które natychmiast znikało. Na myśl o tym, że tamtejsze drzewa, grusze, jabłonie i tamaryszki mnie przeżyja, słyszałem od nich jak gdyby radę, bym zasiadł wreszcie do pracy, skoro nie wybiła jeszcze godzina wiecznego odpoczynku.”

“Even when you find yourself in the best of situations, you never feel it is enough. You always want more. You give little thought to others' wishes and desires, and only want favorable circumstances for yourself. If you do the slightest favor for someone, you feel you have done something quite extraordinary. That you are so preoccupied with your own happiness and welfare, and neglect the welfare and happiness of others, is the reason you are wandering in samsara.”

“Samsara and nirvana are perhaps best understood as points of view. Samsara is a point of view based primarily on defining and identifying with experiences as either painful or unpleasant. Nirvana is a fundamentally objective state of mind: an acceptance of experience without judgements, which opens us to the potential for seeing solutions that may not be directly connected to our survival as individuals, but rather to the survival of all sentient beings.”

“Se nu er jeg borte fra byens larm og trængsel og aviser og mennesker, jeg er flygtet fra det altsammen fordi det igjen kaldte på mig fra landet og ensomheten hvor jeg er fra. Du skal se det kommer til å gå godt! Tænker jeg og har atter det bedste håp. Ak jeg har gjort en slik flugt før og er atter vendt tilbake til byen. Og atter flyktet.”

“What need is there to say more? The childish work for their own benefit, The Buddhas work for the benefit of others. Just look at the difference between them. If I do not exchange my happiness, for the suffering of others, I shall not attain the state of Buddhahood. And even in Samsara I shall have no real joy. The source of all misery in the world lies in thinking of oneself; The source of all happiness lies in thinking of others.”

“That Nirvana and Samsara are one is a fact about the nature of the universe; but it is a fact which cannot be fully realized or directly experienced, except by souls far advanced in spirituality. For ordinary, nice, unregenerate people to accept this truth by hearsay, and to act upon it in practice, is merely to court disaster. All the dismal story of antinomianism is there to warn us of what happens when men and women make practical applications of a merely intellectual and unrealized theory that all is God and God is all.”

“As for karma itself, it is apparently only that which binds "jiva" (sentience, life, spirit, etc.) with "ajiva" (the lifeless, material aspect of this world) - perhaps not unlike that which science seeks to bind energy with mass (if I understand either concept correctly). But it is only through asceticism that one might shed his predestined karmic allotment. I suppose this is what I still don't quite understand in any of these shramanic philosophies, though - their end-game. Their "moksha", or "mukti", or "samsara". This oneness/emptiness, liberation/ transcendence of karma/ajiva, of rebirth and ego - of "the self", of life, of everything. How exactly would this state differ from any standard, scientific definition of death? Plain old death. Or, at most, if any experience remains, from what might be more commonly imagined/feared to be death - some dark perpetual existence of paralyzed, semi-conscious nothingness. An incessant dreamless sleep from which one never wakes? They all assure you, of course, that this will be no condition of endless torment, but rather one of "eternal bliss". Inexplicable, incommunicable "bliss", mind you, but "bliss" nonetheless. So many in the realm of science, too, seem to propagate a notion of "bliss" - only here, in this world, with the universe being some great amusement park of non-stop "wonder" and "discovery". Any truly scientific, unbiased examination of their "discoveries", though, only ever seems to reveal a world that simply just "is" - where "wonder" is merely a euphemism for ignorance, and learning is its own reward because, frankly, nothing else ever could be. Still, the scientist seeks to conquer this ignorance, even though his very happiness depends on it - offering only some pale vision of eternal dumbfoundedness, and endless hollow surprises. The shramana, on the other hand, offers total knowledge of this hollowness, all at once - renouncing any form of happiness or pleasure, here, to seek some other ultimate, unknowable "bliss", off in the beyond...”

“No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.”

“Ništa od toga nije posebno i novo, pak nijedna ideja, nikakva vizija ni grijeh. Živio si ranije, lovio si ranije, čak si prije svega i umro, a tok se nastavljao neometano, i nedirano raskajanošću, ni bijesom, uopće uskrata neodnosna tobom, ti si mislio da si zarobljen, a stubokom, sve vrijeme, nisi tu ni bio, kao sjena bivanja, sjeti se, gdje li se izbavljenju stremi, ne mora li biti opisana jednako i sjena, želiš li što pustiti, objasni što ispuštaš, čega li se odričeš - ocrtaj, opiši - je li memorija, laž, samo nada u laž, od čega to još zajednički, svaki ovaj dan mi bježimo...”

“Jer sam čovječanstvo - i mrtve ću otkopavati, zakopavati, prevrtati; zatravljeno, u bezvjetrici sam se, ni ne brojim na samrti nalazio, a strahovao jesam, jer evo ga, eto zadaha od kojeg sam čitava života zadržavao dah...! Tu su porječja tragedija i oceana osmijesi, strah, to je strah nepomični, terevenka živovanja, a bud njega, bud toga da bih budan bio - za to sam se i otimao.”

“Nježni ponent hujeći poja zibljući polugole grmove pri tajanstvenu, istrajno živu, živopisno čarovitu odsječku ovozemnog postojanja, isto nekako vrckavo, nemirno u višebojnom, brzajućem, titravom razmetanju kojim eto i govori, izjašnjava se neodstupajuće da i on je tu. Oko nas srebro stijenja, vrtača, vododerinama se raspada smeđezelena mrtva mahovina, gdješto je prljavohrđava, prlja bjeljavinu kamenja kano je drobljiva kaluga. U taktu takvoga postojanja, ja slušam glas Atre: “Naveo si me na nešto čemu sam se protivio, čemu sam od početka zapravo bio i neprijatelj. Zatražio si me da posegnem i ocrtam ti svrhu. Da kažem dostojanstveno što je krv postojanja. Jer i ono je uvjetovano time, ja osjećam da se ti osjećaš uvrijeđeno, poniženo u neograđenosti samoga sebe, tebi je zbilja i mučna ova sloboda. Ja bih zaista volio, bio bih i počašćen, kad bi ti prihvatio, a zašto ne i sada u ovom životu, evo sada dok hodamo prema niskom suncu, da je postojanje garantirano nepostojanjem, jedno je odraz drugoga i taj garant je jedini okov koji ti se može ponuditi. “Atra... ali mene izluđuje neprestajuća nepredviđenost, beskrajno snalaženje, već mi je bljutava moja vlastitost i oslon na nju, zašto misliš kad bih pristao, ako bih već i mogao, a znam da ne mogu, da bi to bilo išta manje od mrcvarenja. Jedno jastvo rastegnuto između potpunih ispraznosti, pak na njima izgrađeno, dograđeno, uzdignuto prema jalovim visinama, a tako niskim visinama... U jednom životu sam ti o moći pripovijedao, o njezinoj ukupnosti, sadržini koja negira nepovredivost postojanja, čovjeka negira i oskvrnjuje ga, dokle istodobno njegova pojava, sam taj proces da je on tu, finalni jamac je bezvlasnog sljepila; moje već prisuće poriče ultimativni identitet i ono nije neopasno, unatoč tomu što sam sve vrijeme doista samo ja tu.” Prepoznat ću da izgovaranje riječi ako i rovito, razdrta glasa u razgaru misli me prikučuje ipak snažnije svemu onomu izvanjskom, kroz rastinje vukući tijelo čak i tako uz himbu smjelosti ustuk sam oćutio marazma duše i ja opažam pod progalinom kao polazište, plamsaj svega posvemašnjeg ne više no nemir neprilježni, tako posve opušteno, stuporozno, stupidno prolazim zarudjelim trnjakom makije, zuljećim u ćuhu vjetra, svrstavajući nepomirljivost, ratoljublje, krvoločje drzovito kao čak posljednjeg zastupnika svega onostranog. Ali u tom razumijevanju, krvlju crljeno izmrljanom lovcu ja svejedno sada govoriti prepuštam: “Ako se neka pojava trgne i odluči razglasiti da počinje naglašavati počelo stvari, recimo to, makar se time obraćala grotlu, mraku, samom koncu svega vlastitog - zbilja ona zbori eliminaciji sebe -, takva pojava zapravo prelako prilazi stupici kojoj upravo uz mene dolaziš i ti, pored toga što sam ti suputnik, pristojno se osvrćem na bogomračje, zaozbiljno i zatečen kako te zaobišla misao. Neprikladna je, teško prihvatljiva, veliki je pad čovjeka potreban kako bi se vidjelo i sa dna; u veličini vidjeti voljnost da sve nestane u bilo kojem trenutku, ali ne takvu ogorčenu težnju kakva je tvoja, već voljeti proces, biti proces, ja vrijedim onoliko koliko mi je malo stalo do toga, neogorčeno, ponavljam, ali dolično. Želiš izaći iz procesa, iz ritma, biti mrak, od čega sam ja recimo... a što dalje? Razumiješ li da fantazija - a mi znamo da je sve cilik perlica i šuštaj vea šarenih u svjetlu smrvljena zrcala, sve je i naivna sanja - razumiješ li da ona nije negacija niti opravdanje zazora stvarnosti, ono opipljivo i dalje je ozbiljno, i dalje šteti, ondje pak njeguje, uzdiže, sokoli, tu se nasiljem otimlje u borbi za život, ja ne moram biti stvaran da bih bio sirov, i mogu zaista naškoditi i onda kad me nema.”

“Iako ne vidim da je po istini... niti je drugo no labirint i zavarak, ijedno prepoznavanje poznavanja sebe kao podumente izbavljenja i nestanka; radije ponovna opsjena, i doimlju se jedva novi uglovi jednakih bezgraničja u stalnom padavanju točno tako, dokle ustavljeni još nesvjesno sežemo za onime čega najposlije nema, naime za trajnim, neizmjenjivim, za vječnim, a kada skladno kraju možemo spoznati cijelog i bez laži onoga koji gleda. Jednako zlim i dobrim ja sam pravdao težinu, a praznoća se ponavljala netaknuta, uvijek jednaka, rastegnuta smrt bez smrti, više nehladna i netopla opetovanja do ne-mučnine, ali nešto što je uporno tu. Kao rubom sna se umoran prevrćući, pokušavao sam biti pobijeđen, od niza mnogo momenata prenavljen sam smišljao sanje te se i njima spuštao na milost; to sam nazivao vjerom, i životom, i za to sam živote otimao svaljujući kamenje, gradeći, dižući sve teže hramove generacijama u težnji za pojavom koja makar nedugo ima smisla i kazuje kako rijeka dana zaista može i stati. Iza mene, nebrojena brda kostiju starih i novih i lažna brojnost jednoga lica, kao mrtvi momenti, lažna glasnost pokopana vremenom, tako mirija riječi te povika te osmijeha, sve šuti sveudilj zakopano, a to sam ja... Više od svega, Atra, to sam stvarno ja.”

“To encounter such a being is considered the ultimate karmic blessing in the sense that your life will be so configured that every single variant problematic karma will surface, which means you have the opportunity of passing through them all correctly, going over the ocean of the samsara and reaching nirvana yourself.”

“Samsara-the Wheel of Existence, literally, the "Perpetual Wandering"-is the name by which is designated the sea of life ever restlessly heaving up and down, the symbol of this continuous process of ever again and again being born, growing old, suffering, and dying. (It) is constantly changing from moment to moment, (as lives) follow continuously one upon the other through inconceivable periods of time. Of this Samsara, a single lifetime constitutes only a vanishingly tiny fraction.”

“If we could turn around and stand back, then we would see the whole complete pattern. And therefore what we have to do in this lifetime is to perfect this pattern, so that it will continue a most beautiful pattern next time and next time and next time and next time because we vowed until samsara is empty! Now, that's going to be a long time, so you'd better get prepared for the long haul, and the best way to do that is to really prepare yourself as much as possible in this lifetime, and not waste your opportunities so that we can genuinely benefit beings, endlessly, endlessly, endlessly.”

“Everything that is thought and expressed in words is one-sided, only half the truth; it all lacks totality, completeness, unity. When the Illustrious Buddha taught about the world, he had to divide it into Samsara and Nirvana, illusion and truth, into suffering and salvation. One cannot do otherwise, there is no other method for those who teach. But the world itself, being in and around us, is never one-sided. Never is a man or a deed wholly Samsara or wholly Nirvana; never is a man wholly a saint or a sinner. This only seems so because we suffer the illusion that time is something real.”

“Once you have the View, although the delusory perceptions of samsara may arise in your mind, you will be like the sky; when a rainbow appears in front of it, it’s not particularly flattered, and when the clouds appear, it’s not particularly disappointed either. There is a deep sense of contentment. You chuckle from inside as you see the facade of samsara and nirvana; the View will keep you constantly amused, with a little inner smile bubbling away all the time.”

“The Buddha's insight into the middle way is not simply about a balance between extremes. This conventional understanding misses the deeper revelation of the middle way as being the very nature of unexcelled enlightenment. The middle way is an invitation to leap beyond nirvana and samsara and to realize the unborn Buddha mind right in the middle of everywhere.”

“The word sacred comes from sacrifice, to cut up. That means that in order to have a sacred journey, you have to give up something, sacrifice; but few people today in the West want to hear about that. Americans want the boon without the labyrinth.Pilgrimage starts the wheel, it turns the wheel of samsara, the wheel of life, and we have to live with the consequences.”