“Iako ne vidim da je po istini... niti je drugo no labirint i zavarak, ijedno prepoznavanje poznavanja sebe kao podumente izbavljenja i nestanka; radije ponovna opsjena, i doimlju se jedva novi uglovi jednakih bezgraničja u stalnom padavanju točno tako, dokle ustavljeni još nesvjesno sežemo za onime čega najposlije nema, naime za trajnim, neizmjenjivim, za vječnim, a kada skladno kraju možemo spoznati cijelog i bez laži onoga koji gleda. Jednako zlim i dobrim ja sam pravdao težinu, a praznoća se ponavljala netaknuta, uvijek jednaka, rastegnuta smrt bez smrti, više nehladna i netopla opetovanja do ne-mučnine, ali nešto što je uporno tu. Kao rubom sna se umoran prevrćući, pokušavao sam biti pobijeđen, od niza mnogo momenata prenavljen sam smišljao sanje te se i njima spuštao na milost; to sam nazivao vjerom, i životom, i za to sam živote otimao svaljujući kamenje, gradeći, dižući sve teže hramove generacijama u težnji za pojavom koja makar nedugo ima smisla i kazuje kako rijeka dana zaista može i stati. Iza mene, nebrojena brda kostiju starih i novih i lažna brojnost jednoga lica, kao mrtvi momenti, lažna glasnost pokopana vremenom, tako mirija riječi te povika te osmijeha, sve šuti sveudilj zakopano, a to sam ja... Više od svega, Atra, to sam stvarno ja.” SamsaraVeliki PadFilozofijačOvječanstvoCivilizacija Book:Veliki pad Source: Veliki pad