Quotessence
Home / Quotes / Quote by Ivan Baran

Quote by Ivan Baran

Work

Veliki pad

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Ivan Baran

Browse famous quotes and profile details for Ivan Baran. more

You May Also Like

“To bi bilo ono gdje se ne usudim ići. A ovdje sam bio mnogo puta ranije. To je kao... bezdan. Ono što shvaćam, što osjećam, vidiš, jest ako jednom upadnem unutra, morat ću prihvatiti da sam ništa, tako nekako zauvijek negirati samoga sebe, zaboraviti se, i sve ono što bih ja jednom mogao biti, kao bih morao odreći se širina vlastite duše i zraka kojeg dišem, ikakvog smislenog postojanja... dokle napokon, ne bi ni bilo onoga tko sve to čini; radije prazno neko, nebitno ništavilo...” “A kakvo je onda ovo gdje smo sada, ovo gore, gdje puzamo po krhkom pokrovu vječite provalije...?” “To bi bio nesporazum. Život, je li, živjeti... to je nesporazum.” No te riječi zvučale su isto tako strane, kao tuđe, kanda se cijela ova konverzacija vodila između dva sasvim drugačija bića no što su bila dijelom moje memorije, neke dvije izmišljene travestije, kojih se, priznajem, dijelom bojim i sam, dapače, koje baš u toj varijaciji sada govore: “Bojim se te rupe.”, i to čujem od vlastita glasa. “Bojim se jer ako dopustim da me ona uzme, ako se predam namjerno ili slučajno, više nikada mi neće biti moguće van, ja se više nikada neću vratiti. To je moja jedina moguća odluka kojoj mogu dati kvalitet finalnosti... A nekada mi dođe da upadnem. Zbog tog dolazim tu; zato sam i bio ovdje mnogo puta ranije. Dođe mi da skočim, ja se pojavim na rubu, a onda smrznut, ne djelujući gledam u bezdan, ovladan... i sve to traje dok se polako na kraju ne povučem u sram. A vidiš, za mene, stvarnost je kvalitet ničega; iako je unutra moja negacija, kad bih upao, istodobno je tamo takoreći jedini garant mene...”

“Je li dobro, vi gospodine... da... da se o meni uopće govori?” “Kako molim?”, u larmi se iza drvenog namještaja potom začuje. Razgovori utihnu, tek glas tog starijeg čovjeka preuzme riječ: “Je li to... To ste vi, Atra? Vi ste pitali, ako sam čuo, je li dobro o vama govoriti?” “Jesam.” “O bože i djeteta, inteligentnog, sjanog...! Ne, ne kudite ju, molim vas, dozvolite, to je veliko i čisto pitanje! A gdje ste li, zar sjedi iza komode?”, obrati se nekome za stolom. “No, čujete me, to je bitno. Ne morate ustajati. Možemo i ovako. Pitali ste, je li dobro o vama. Je li dobro, dakle... svrhovito, u protivu dakle nesvrhe i nebitka spominjati da ste i vi dio svega ovoga, možda zapravo i dalje od predmeta, da ste uzrok, sama pratvar stvari isto i sada dok vas moje slabe oči uistinu ne vide, a uši jedva i čuju? A vi... vi ono jeste iza komode, djevo Atra?” “Ja jesam tu.” “I čujete što govorim? Čak razumijete svaku moju riječ ondje u sjeni? Ja sam vam, djevo, oprostite i na tome, ja sam vam doista jedno čeljade staro pa mi je potrebno slijedom toga obraćati se kudikamo glasnije. Nekada i kad čovjek viče - e, sad ćete se nasmijati, znam to! - nekada i kad čovjek viče, prazni se vriskom iz petnih žila ravno u moje lice - ja ga ne čujem. A to vam se gdjekad u mojim godinama zna dogoditi, razumijete... odvije se i to da ne raspoznajem glasa samoga sebe; ja si govorim, obraćam se samome sebi, za ramena se hvatam misleći da je tu netko komu poznajem oslonca pa se čak nalazim pokatkad u mahinalnom činu izgradnje života na toj zamisli, usto sasvim uzgredice lučeći i ono što praznoljudski nazivamo vlastitom i općom suštinom, a zapravo - ondje vam nema nikoga. Praznina, otkrio sam... gluhoća, ustvari pravo i potpuno mrtvilo ili makar ja nešto više od toga još uvijek nisam dočekao. No ja sam, ovaj... ja sam sada shvaćen?” “Poslušala sam vas.”

“Moje sjećanje me vodi onemoćalom protjecanju, usporenom, utopljenom odsjajem modromasnog neba, kao u požažici me odnoseći od poimanja vlastitosti. Zlokobnosive, sivomračne, kamenjem osute duboke ponikve skrivotajno služe širokim idejama, ropotarija je to svega do straha shvatljivog, toli podatno u polumraku ali sve žarče me zornost ziblje osvjetljujući tame uobrazilja prekomjerno, nadteško, podteško, svako razumijevanje zapravo me truje te ja osjećam da smo time došli do točke, do granice poslije koje ne smijem nastaviti.”

“Preda mnom cizelirano gvožđe okiva debelo mračno prašnasto drvo, a pod kojim nabijene u glini blatnožute i smećkaste ledene su teške cigle, prisluškujući baš ništa nego blijedo beskrajno zujanje u sluhu lišenog ičega čujnog, tako primjećujem sjećanje mojih neprihvaćanja, ondje isprekidani sinje pepelni faciti kao su padali memlom uma, tako sam jedino želio biti ostavljen, sam, da razmatram u noćnoj dugoj tišini o potrebama i prohtjevima vlastite iskrivljene duše. Osim toga, zbilja ništa, skriven od izloženog, javnog, toli nagog osjeta iskorištenosti, kao prevarant u službi sveca, skriven i od sebe, bio sam ništa; je li koristilo ili moglo potrajati, nije li koštala previše i trošila me vidajući još težim ranjavanjem ostracizacija kao zakrpa ogoljenosti osobe ili sam ustvari bio raspadajuće svojstvo neke manje smislene pojave, usto i tako da je trajalo, ne bi li dostajalo, ne znam, nemam sjećanja, bio sam ništa.”

“Prestao je vidjeti svrhovitim gašenje mržnje... možda, premda je znao da je u njoj samo jad i strah i slabost, ali je bio umoran, rekao bih, zaustavljen uslovima svijeta; prvi put kad je osjetio stvarno opravdan strah, onaj naime o nesvrsi, o nemoći, kad je prepoznao ili se uvjerio u vlastito ništavilo, to je bio istočnik osamljavanja, prirodno tako, jednom je živi pojav otkrio nepojmljivu golemost stvarnosti pa je na to reagirao povlačenjem, kao živci u doticaju sa plamenom... i u toj novoj samoći, jedini očiti odgovor na malenost, pak jedini lagani odgovor, očitovao se kao potreba za dominacijom. To je surogat, onda, surovost kao surogat ranjivosti, niskosti... svega što je od težeg smisla.” “Nisam li vas krivo shvatila...”, maršalica će ovdje zaustiti, “ideja o individui nešto je nakraju tragično, goropadan ishod odvajanja od cjeline...?” “Možda radije nepotrebno goropadan, kao uostalom nepotrebno tragičan; probat ćemo reći da je cjelina nešto beskrajno veliko i moćno i suvereno dokraja; takva se usitnjava, razdaje, razonodi se idejom da prestane postojati bez dopuštenja ikoga, izvan granica i zakona - udaljavanje dijela od cjeline u tom je smislu samo neka djetinja sretna igra, kao mali dio plesa, negdje sam jednom zapisao, plesa opstojnosti, sa izlaskom i povratkom, postankom, nestankom, slobodan zaigrani prštavi proces i nešto ustvari obično...”, smireno, opušteno je sricao literat više se kao podsjećajući na neku stariju i dosad već zaboravljenu svoju misao, do čitavosti vjerojatno komponiranu tek sada. “U tome bi osoba bila samo česti kratkotrajni kuriozum i dio koji obogaćuje cjelinu, ali ne i njezin ishod; za mene, opažam, sva su živa bića ja, a ja je ono sve, i kada gledam stoga na cijelu struju stvarnoga, ideja o vremenu i prolaznosti, o bijednosti neke individue naspram svega kolosalnog uokrug nje, najednom to gubi snagu, postaje glupo i ruši se, poput nekog oblutka koji se plaši da će ga svatko moći baciti gdje poželi, samo zato što se odbija identificirati kao planina o čijem obronku leži.”