Quote by Ivan Baran

“Slutim da i ako se dogodi aberacija procesa potpune spoznaje, ako dođe do urušavanja saveza mene i svega, i neka ispriječi sve mi odlazak dok pokušavam otići pristojno van - sve će ipak zastati na dobrom, a ja ću nestati; počinjem to nazirati, osjećati, čak slutjeti kao neučinjene pokrete lasnoga plesa onoga svega što je odvajkada mrtvo, a ja sam jednom i sanjao baš o tomu.” “Govorite mi, nemojte šutjeti, o čemu ste sanjali...?” “O smrti koja poja u vječnosti ništavila, o bezbrojnim generacijama bića koji razgovaraju sami sa sobom nemajući mogućnost obratiti se onima prije sebe, a jedan za drugim odlaze u grob; sanjao sam i dokidanje toga, kao jednom, nekad, zbilo se da je svjesna pojava osvojila i smrt, pa se dogodilo u kutku svekolikosti da je netko ovladao rađanjem i smrću, te je mogao birati kad će se roditi, gdje, kako, gdje će umrijeti i hoće li uopće kusati smrti... Tada je došlo redefiniranje.” “Biti mrtav prestalo je značiti biti mrtav?” “Biti mrtav je postalo jednako životu, a sve što živi je shvaćeno kao pokret smrti, upravo revolt smrti, a simfonija koja nikada nije počela, koja nikada se, izgleda, neće utišati, pokrivena veom tišine, polako se otkrila i postala čujna (a ona je sve vrijeme svirala!...), čak i groznim pojavama kakva sam ja. Veoma, zapravo... grandiozno.”

Quote by Ivan Baran