Quotessence
Home / Quotes / Quote by Erasmus von Rotterdam

Quote by Erasmus von Rotterdam

“Zu dieser Gilde der Narren gehören auch die Leute, die schon zu Lebzeiten so minutiös festlegen, mit welchem Begräbnisprunk sie beigesetzt werden wollen, dass sie sogar ausdrücklich verfügen, wie viele Fackeln, wie viele Schwarzröcke, wie viele Sänger, wie viele Trauermimen sie dabei haben wollen, gerade, als ob einer dieses Schauspiel noch mit eigenem Sinne erleben könnte oder sich die Hingegangenen schämen müssten, wenn ihr Leichnam nicht glanzvoll in die Grube fährt.”

Quote by Erasmus von Rotterdam

Work

Das Lob der Torheit: Mit zahlreichen Original-Illustrationen

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Erasmus von Rotterdam

Browse famous quotes and profile details for Erasmus von Rotterdam. more

You May Also Like

“Het zijn de nachten die het zwaar maken. Ik doe mijn ogen dicht en het licht gaat al aan in mijn kop. En dat licht is zo fel dat mijn ogen vanzelf weer opengaan en ik naar het donker begin te staren. In feite staar ik naar niks, want er is niks te zien. Niet om uit te houden is dat. De ene mens staat op en loopt rond, de andere neemt pillen, een derde telt schapen, een vierde begint te bidden. Ik blijf liggen en tel de schapen.”

“Zand. Zand. Dit leven. Gisteravond weer een zandstorm en er zit nog steeds zand in mijn ogen en mijn mond. Het zit altijd in mijn haar, net als de kriebelende luizen. Mijn kleren zijn zwaar van zand. Met elke beweging schep ik als een god een kleine stortbui, een zandstorm voor de luizen die op mij leven zoals ik misschien op de buik van een reus leef. Wij verkeren in het zand en het zand verkeert in ons. Ons voedsel knarst van het zand, maar we eten het toch. Alles bevat zand, alsof het een schat is: de waterkruiken, de kookpotten, de vodden waar we op slapen. De vacht van de kamelen is even verzadigd van zand en luizen als mijn huid en mijn haar. Wij zijn één, de kamelen en wij: onze huid is verweerd door de wind en de zon en het zand; het enige dat ons kan schelen is wat en wanneer we kunnen eten. We slapen zodra we kunnen. Ik zit hier wafels te maken van meel, als altijd met zand vermengd. Ik kijk naar de kamelen en zij liggen naar mij te kijken en wij hebben dezelfde ogen. Uit onze blikken spreekt dezelfde stomme wijsheid. Dat weet ik omdat de dichter het me heeft verteld.”

“Sumatra Sad smo bezbrižni, laki i nežni. Pomislimo: kako su tihi, snežni vrhovi Urala. Rastuži li nas kakav bledi lik, što ga izgubismo jedno veče, znamo da, negde, neki potok mesto njega, rumeno teče! Po jedna ljubav, jutro, u tuđini, dušu nam uvija, sve tešnje, beskrajnim mirom plavih mora, iz kojih crvene zrna korala, kao, iz zavičaja, trešnje. Probudimo se noću i smešimo, drago, na Mesec sa zapetim lukom. I milujemo daleka brda i ledene gore, blago, rukom.”

“Zašto bi to bilo tako smešno, da ja mislim na ugašene vulkane, a da sam i Vezuv zavoleo, kao vulkan. Išao sam čak do ostrva Jan Majen, koje sad ljudi ne znaju, ni da izgovaraju, jer nosi ime holandskog mornara, koji je bio prost čovek, ali je to ostrvo, do smrti, tražio, ponova, u magli. Zbog tog dalekog ostrva u arktičkom moru, volim i Vezuv. Zato sam došao u Herkulanum. Čini mi se da sam u Kordobi. Tišina po ulicama je još veća, nego u Pompeji, a ja sam došao da vidim samo jednu kuću, iskopanu, i samo jednu zidnu sliku u toj kući. Samo to. To je slika Vezuva, stara dve hiljade godina. A sveža, kao da je tih dana slikana. Nije ni velika. Neugledna je, ali vanredno nežnih boja, i , Vezuv je na njoj naslikan, kao neki Fudžijama. Otkud ta veza ? Ta nežnost, prema prirodi, ta ljubav prema vulkanu, ta slika rađena sa tolikom ljubavlju – kao da je Vezuv neko dete, ili brdo Mimoro, koje je iz Azije preneto u Italiju. Ta mala slika u Herkulanumu bila je moja najmilija stvar. Nju sam dolazio da vidim. Tu vezu među kontinentima. Tu vezu među ljudima. Tu vezu Azije sa mnom, za koju niko ne zna i koju ne mogu da protumačim.”

“Pisaću, vrlo kratko, o pozorištima. U njima vrvi svet, i gleda toalete. Na galerijama se ljubi. Uostalom, u tome ima tradicija. Visoko gore, sad smešne, još postoje one lože, sa rešetkama, iza kojih se, nekad, činilo sve, i večeralo, gledajući komedije, koje nisu bile bludnije od života. Sad se to retko dešava. Inače, sve ovo ljubakanje po tramvajima, i pod zemljom, i na ulici, dosta je ljupko. Nije to neobuzdanost. To je prosto ovdašnji, razvijen osećaj za reprezentacijom. Ni umetnost nije više opasna. Ko ima talenta piše lepo i pametno ljubavne drame. Ona, on, i muž. Ponegde je umešano jedno lovačko odelo, ili ma šta što publika voli; iza zavese svira violina, a pri kraju, pod starost, sve se žene smire. Nijedan pesnik ne jauče. To čine još samo Sloveni. Ovde ljudi davno znaju da to nema smisla. Između činova, na zavesi, javljaju rezultate trka, i, ako se negde sudario voz, koliko je mrtvih. Posle, reklamu lepog boksera Karpantijea, koji je fabrikant posuđa. Posle se komad nastavlja. A posle, svi večeraju javno i poštuju sebe. Uostalom, ovaj patos, to je zao uticaj Tolstoja na mene, koji je mrzeo kulturu, voleo seljake, išao bos, i jahao skupe konje.”