Quotessence
Home / Quotes / Quote by Ljubica Arsić

Quote by Ljubica Arsić

Author

Ljubica Arsić

Browse famous quotes and profile details for Ljubica Arsić. more

You May Also Like

“Kada mislim na Firencu, kao prvu sliku ne vidim katedralu ili palatu Sinjorije, već jezerce sa zlatnim karašima u Gardino Boboliju, gde sam prvog mog popodneva u Firenci razgovarao sa nekim ženama i njihovom decom, prvi put čuo florentinski jezik i grad koji mi je bio poznat iz mnogih knjiga po prvi put osetio kao nešto stvarno i živo sa čim mogu da pričam i što sam mogao da uhvatim rukama. Katedrala i stara palata i sve što je u Firenci poznato, nije mi zbog toga izmaklo; mislim da sam je bolje doživeo i srdačnije učinio svojom nego mnogi vredni turisti sa rurističkim vodičem u rukama. Sve mi se sigurno i jedinstveno pojavljuje iz veoma malih, sporednih događaja, i ako sam zaboravio nekoliko lepih slika iz Uficija, imam zato sećanja na večeri koje sam proveo ćaskajući sa domaćicom u kuhinji, sa momcima i ljudima u malim vinskim krčmama, sećanja na pričljivog krojača iz predgrađa koji je na svojim kućnim vratima na meni krpio pocepane pantalone, i uz to me počastio vatrenim političkim govorom, operskim melodijama i veselim narodnim pesmicama.”

Hermann HesseFirencaItalijaHerman HesePutovanja
Author:Hermann Hesse
Create image

“U nekoj beskrajnoj nežnosti, koje muževe obuzima, posle dugog braka, prema ženi, ja čitam sa mojim beleškama, njeno pismo, kao odgovor na obećanje, da ću je čekati u Fiorenci. Da još jednom vidimo Fiorencu. Ona mi je pisala da još jednom svratimo u hotel “Aurora”. U Fijezoli. Bili smo tako sretni kad je prvi put došla, kod mene, u Italiju. Pita me da li se sećam pucnjave, u neredima, kad su napali Poštu? Kad su revolveri praštali. Kad je ona stala preda mnom i raširila preda me svoj laki, crni kaput, kao neki crni labud, na pozornici, u baletu. Kjaramonti nikad nije hteo da poveruje u to. Da li to taj poručnik veruje, ili ne, pisala mi je, nije važno. Svaka bi žena, tvrdila je ona, kada bi volela, učinila to. Za muškarca, pisala je, i kad voli, tako nešto, nije sasvim sigurno. Pisala mi je da je odvedem da još jednom vidi Fiorencu. Zaklonila me je tamo svojim telom, dok je pucnjava trajala, a ne mogu poreći, da je tako i bilo. Moram priznati da je tako bilo. Ne traži od mene ništa za to. Nije mi tražila ništa za to. Sad mi, međutim, traži da još jednom svratimo u Fiorencu. Da se naselimo tamo gore, u Fijezoli, u našem hotelu. Ja sam joj odgovorio da sam, poslom, nedavno, bio tamo. Nije priroda sad tamo ono, što je bila proletos. Nisu ni masline kao što su bile. Nebo nije plavo. Samo su čaršavi plavi u “Aurori”, i baru. U vrtu su čempresi sad u snegu. Ona je odgovarala: svejedno. Iako se čempresi crne – dole, u dolini, u daljini, krovovi Fiorence biće ipak crveni, ponegde. Kube, koje toliko volim, ona voli još više. Više čak nego Mikelanđelovo. Brda će se i sad videti talasasto, kao što su i bila, kada smo poslednji put bili tamo. Uostalom, nije to što ona traži od mene, da još jednom sagledamo. Traži samo da još jednom sačekamo na balkonu hotela veče, tamo. Mrak će pasti rano. Nestaće, polako, Fiorence, u mraku. Neće se videti ni kampanil koji je nazidao Đoto. Nije ni potrebno. Ono što bi ona želela da vidi, još jednom, to je trenutak kad u zamračenoj Fiorenci upale svetiljke. One, iznenada – ona se toga seća – blesnu. Sinu. Kao da neko zasipa zvezdama Fiorencu. Toliko svetiljki, a sinu u istom trenutku, i trepere. Kako je to bilo lepo. Iako je sad zima, iako ima snega, to bi htela još jednom da vidi, pre nego što iz Italije odemo. Da joj učinim to. To bar nije teško.”

FlorenceCrnjanskiFirenca
Book:Kod Hiperborejaca II
Create image

“Harriet, to hide her excitement, had turned to the bookshelves in the corner between the windows and the fireplace. The books, untidily arranged, some standing, some piled on their sides, with newspapers and magazines wedged among them, confused her. There were no sets and a great many were paper-backed. She saw friends - Mr. Dickens was present — and nodding acquaintances - Laurence Sterne, for instance, and Theodore Dreiser — but they were among strangers: Henry Miller, Norman Douglas, Saki, Ronald Firbank, strangers all.”

LibraryCharles DickensHenry MillerBookshelfLaurence SterneSakiNorman DouglasRonald FirbankTheodore Dreiser
Book:Table For Four
Create image

“These Seven Seals are intended to and actually do catch the devil with his pants down, so to speak, because history cannot be undone, well… except by God. This book reveals the divinity of the chapter and verse numbers of the Bible and how God and Jesus designed and use these numbers plus secret codes to preserve and protect the real church from external and irreverent forces and interferences. The message should be clear; the chapter and verse numbers, each one of them, are creations of God and NOT man. They reveal and constitute a whole, new, and dynamic Numeric Scripture which is as divine and sacrosanct as the rest of the known alphabetic Scripture.”

GodThe BibleMysteries Of God
Book:The Cephas Code of Christ
Create image

“We also finally come to a fitting and thrilling discovery at the end of it: that the Bible is not just an evolved book containing the words of God, it is an astonishing record counting down — or up — to the end — or beginning of time. A recording from the very beginning to the very end then to another beginning, for all mankind. Time as we know it, we shall discover, does not really apply to Jesus.”

TimeJesus ChristMysteries Of God
Book:The Cephas Code of Christ
Create image

“Nevai’nin kendisi musikiyi Hoca Yusuf Burhan diye ünlü bir musiki âliminden öğrendi. Musikiyi teorik veya pratik yönden iyi bilirdi. Babür Mirza kendisinin meşhur eserinde Nevai’nin eserlerini sayarken, ilm-i musikiye güzel şeyler kazandırmış; iyi nakışları ve peşrevleri vardır diye Nevai’nin usta bir bestekâr olduğunu kaydetmiştir.”

MusicMüzikMusic HistoryMüzik TarihiöZbek MüziğiUzbek MusicöZbek Klasik MüziğiMusikiNavoiNevaiBabür MirzaBesteBestekârNakışPeşrev
Book:Özbek Klasik Müziği ve Tarihi
Create image

“Hand Watches” I opened the drawer where I store old keepsakes and tokens. My eyes paused on hand watches with dead batteries, frozen in time… Gifts from teachers and friends— offered to honor my accomplishments, to praise my respect for time. It never occurred to them, or to me, that Time could die of a heart attack— that it would cease to matter the day my homeland was occupied and destroyed. The day the plunderers —both foreign and within— colluded to burn and erase all that was beautiful. Since then, I’ve refused to wear hand watches, and I never will until my people reclaim their Time and dignity. And when that day comes, Time will no longer matter. For then, I will become— a butterfly, a sparrow, a daffodil or an orange blossom, perhaps an apricot blossom on a branch, an unstoppable stream of water flowing beyond time and timing. In that same drawer, I found pens that had run dry, like mummified corpses. In a moment of despair, a lightning bolt of realization struck me— leaving behind a terrifying question: What if this is a wound that no amount of time can heal— a cause so vast that all the world’s ink cannot write its cure?”

WarTimeLossExileInvasionRefugeesColonizationArabic PoetryDisplacementArabic Literature
Book:سرطان في كل مكان [Cancer Everywhere]
Create image