Quotessence
Home / Quotes / Quote by Dobrica Cosic

Quote by Dobrica Cosic

“Ali život se nikome, razumete li me, nikome na ovom svetu ne duguje. Ni majci, ni deci, ni prijateljima, ni jedom idealu! Život je moje neprikosnoveno pravo! U šta i kako ću ga satreti, moja je lična stvar.”

Quote by Dobrica Cosic

Work

Vreme smrti, knjiga III

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Dobrica Cosic

Browse famous quotes and profile details for Dobrica Cosic. more

You May Also Like

“Mene više ništa ne može da porazi. Ni začudi. Ni zasmeje. Zato iskreno sažaljevam žive. Oni ne znaju da je od prostora na zemlji čoveku neophodan samo prostor komotnog ležaja. Od vremena, dok voli. Od imanja, da nije ni gladan ni žedan. Od znanja, da zna svoje telo. Od prava, da sme da ne voli onog koga ne voli. I još ponešto slobode za sebičluk i igru”

“U tim sećanjima nastoji da ne preobražava činjenice u svoju korist, iako shvata da je u ljubavi to najteže, možda i nemoguće. Ljubav, to odavno zna, hrani se lažima, ponekad uspešnije no istinama. A ishod tih preživljavanja i obuzetosti ipak je isti: i s tugom i s ozarenošću uviđa kako nema prava da joj išta zameri, a najmanje da se oseća uvređenim. Takva zaključivanja ne sadrže ni spokojstvo ni nadu. Naprotiv, iz njih se taloži ono najteže nespokojstvo koje zaljubljenima ne pruža izgovor za bilo kakvu osvetu zbog neuzvraćene ljubavi, te česte sklonosti i velikodušnih ljudi.”

“We play in twelve rounds. The present against me. I lost the previous eleven. Defeat after defeat. And now I am waiting for the last round. The key round. The fact that I did not fall so far gives me more strength. It’s only now that I hope to win, by knock-out, because the fate is too tired from punches that it will eventually fall by itself. And maybe it will fall on knees when it realizes that I am not going to fall.”

“Kada je Nejtan to pomenuo, shvatio sam da je grad ostao potpuno isti. Malo toga se promenilo na površini, ali je sve ostalo onako kako je bilo pre mog odlaska. „Baš je lep grad, i prilično prisan“, rekao bi moj otac. Ranije nisam znao šta bi mu to značilo. Kako to da grad može da bude prisan? U stvari, shvatam da je sam grad upio dobrotu ljudi koji stanuju u njemu, tako da je i sam postao divan i topao. Sada je, doduše, potpuno obojen u sivo, sa ponekim šarenim bilbordom; modernizacija je i ovde uhvatila maha. Nadam se da ga neće asfalt u potpunosti prekriti, pogotovo one divne parkove i centre. Ah, kako si mi nedostajao, gradu! Tvoji lepi trgovi i dalje odišu onom svežinom koju upijam sada, baš kao i pre.”