Quotessence
Home / Quotes / Quote by Mark Haddon

Quote by Mark Haddon

“And all I could see would be stars. And stars are the places where the molecules that life is made of were constructed billions of years ago. For example, all the iron in your blood which stops you from being anemic was made in a star.”

Quote by Mark Haddon

Author

Mark Haddon
Mark Haddon

Mark Haddon is a renowned British novelist known for his unique narrative style and profound psychological insights. His works often explore complex human nature and social issues from a child's perspective. Born on September 26, 1962, in the United Kingdom, his debut novel 'The Curious Incident of the Dog in the Night-Time' was published in 2003 and received widespread acclaim. more

You May Also Like

“ყველას თავისი ვარსკვლავები ჰყავს. მაგრამ ეს ვარსკვლავები სხვადასხვანაირია. ზოგისთვის, მაგალითად, მოგზაურისთვის - ვარსკვლავები მეგზურებია. სხვებისთვის - მხოლოდ მოციმციმე სინათლეებია ცაზე. სწავლულისთვის ვარსკვლავები პრობლემაა, იმ საქმოსანისთვის კი - ოქრო იყო. მაგრამ ესენი მდუმარე ვარსკვლავებია. შენ კი ისეთი ვარსკვლავების მფლობელი იქნები, რომელთა მსგავსი არავისა ჰყავს...”

“Whose destinies can be in these stars, which appear not to those who inhabit the northern regions?' said Amine, as she cast her eyes above, and watched them in their brightness; 'and what does that falling meteor portend? What causes its rapid descent from heaven?' 'Do you then put faith in stars, Amine?' 'In Araby we do; and why not? They were not spread over the sky to give light—for what then?' 'To beautify the world. They have their uses, too.' 'Then you agree with me—they have their uses, and the destinies of men are there concealed. My mother was one of those who could read them well. Alas! For me they are a sealed book.' 'Is it not better so, Amine?' 'Better!—say better to grovel on this earth with our selfish, humbled race, wandering in mystery and awe, and doubt, when we can communicate with the intelligences above! Does not the soul leap at her admission to confer with superior powers? Does not the proud heart bound at the feeling that its owner is one of those more gifted than the usual race of mortals? Is it not a noble ambition?' 'A dangerous one—most dangerous.' 'And therefore most noble. They seem as if they would speak to me; look at yon bright star—it beckons to me.”

“Negdje oko ponoći, ovdje usred germanske zime na rubu Alpa, opet gledam,Oriona, slijepog lovca, planinskog svemirca, Posejdonova sina, najljepšeg muškarca svih vremena, zavedenog od nezasitne Eje, zore, koju je mučila nepopustljiva požuda kao kazna zbog toga što ju je Afrodita zatekla u krevetu s Aresom, bogom rata. On je najsjajnije, a ujedno i najtužnije od svih zviježđa, možda ga zato i volim. Na Hiosu se zaljubio u Meropu, Dionizovu unuku, kćer kralja Enopiona. Smio ju je oženiti pod uvjetom da potjera sve divlje zvijeri s otoka. To je priča o podloj izdaji jer nakon što je protjerao sve životinje Enopion mu je iskopao oči da ga ne bi imao za zeta. Oslijepljeni Orion odvesla se na Lemnos i tamo u Hefestovoj kovačnici nalazi na jednog naučnika koji ga na svojim leđima nosi preko pola svijeta do ruba oceana gdje se u njega zaljubljuje nezasitna Eja, a njezin brat Sunce vraća mu svjetlost u oči. Sad se želi osvetiti Enopionu, ali za svoje potrage nailazi na Artemidu koja je, kao i on, potpuno opsjednuta lovom. Zajedno odlaze u lov, ali tada se upliće Apolon i šalje na njega čudovišnog škorpiona. Oklop je te strašne životinje neuništiv. Orion bježi u more, u more svoga oca, ali što može smrtnik kad se bogovi urote protiv njega? Apolon slaže Artemidi da je plivač u moru netko drugi, muškarac koji je zaveo jednu njezinu svećenicu. Božica nacilja glavu udaljenog plivača i ubija ga, ali otplivavši do tijela vidi da je riječ o Orionu i moli Asklepija, Apolonova sina, da ga opet oživi, a kad ovaj to htjedne uraditi, Zeus ga sprečava ubivši ga munjom. Artemida potom stavlja među zvijezde Orionov uvijek prepoznatljiv lik, koga još uvijek svake noći proganja škorpion, i ja ga takvoga sada gledam na hladnome, bistrome nebeskom svodu, muškarca koji je bio prelijep da bi živio, žrtvu žena, zauvijek u lovu sa Siriusom, svojim psom, treptavom zvijezdom pod nogama. Znam kako se zovu sve njegove zvijezde, ona na ramenu je Betelgeuze, bezbroj puta sjajnija od Sunca, znam kolika je međusobna udaljenost između zvijezda na njegovu maču i na njegovu pojasu, i da će se jednom u nepojmljivim vjekovima djelovanjem svemirskih zakona toliko udaljiti da će potpuno nestati, izgubljeni lovac rastrgnut vremenom, ali time njegov čar nimalo ne slabi, lik i priča su jači, još uvijek. On je moj zaštitnik, naprepoznatljvije zviježđe, uvijek sam sretan kad ga vidim, tog smrtnika koga su božice ljubile, a bogovi mrzili.”