“Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo. Da li se sjećam? Bila je jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.” MajkaDjetinjstvoPripovjetkeZija DizdarevicProsanjane Jeseni Book:Prosanjane jeseni Source: Prosanjane jeseni