Quotessence
Home / Authors / Milorad Pavić Books

Milorad Pavić Books

Novelist

Related Quotes

“Сада устаје језик на језик и у такво последње време ратно ми хоћемо да градимо када се не гради. Мир се добија, а рат још ниједан нико није добио. Ваља малим народима као што смо ми умети управљати скиптром над собом ма чији био скиптар. Ту је мудрост, и родољубље у миру прече је од родољубља у рату, а ти до јуче, док није све успламтело и док и теби није крв до суза дошла, ниси знао шта би са својом мржњом и љубављу почео…”

“Da li znaš da čitaš poljupce? Poljupci su kao ljubavna pisma. Mogu se pročitati, a mogu se baciti nepročitani. Poljubac može da znači zdravo! Ili laku noć, zbogom, ili dobro jutro! On znači doviđenja, nosi izdaju i smrt, ili bolest, govori dobro došli, seti me se, ili srećan put! Poljubac je zalog sreće, sećanje, laž, obećanje, ili dug sa kamatom. Vesnik radosti ili nesreće. Kroz poljubac jedno naše telo odlazi u naše drugo telo...”

“…Čuvar zabravlja turbe – zapisuje nepoznati – pustivši da u njegov mrak padne teški zvuk iz brave kao da unutra ostavlja ime ključa. Mrzovoljan je kao i ja, seda na kamen do mene i sklapa oči. U času kad već mislim da je zaspao u svom delu senke, čuvar podiže ruku i pokazuje mi moljca koji lebdi negde u tremu turbeta, izašao iz naših haljina ili iz persijskih prostirki zgrade. – Vidiš – obraća mi se on nezainteresovano – kukac je duboko gore pod belim zidom trema i primetan je samo zato što se kreće. Moglo bi se odavde pomisliti da je ptica duboko u nebu, kad bi se zid shvatio kao nebo. Moljac taj zid verovatno tako i shvata i jedino mi znamo da nije u pravu. A on ne zna ni to da mi znamo. Ne zna ni da postojimo. Pa pokušaj sada da opštiš s njime, ako možeš. Možeš li da mu kažeš nešto – bilo šta – ali tako da te on shvati i da si ti siguran da te je on shvatio do kraja? – Ne znam – odgovorio sam – a možeš li ti? – Mogu – uzvratio je mirno starac, pljesnuvši dlanovima ubio moljca i pokazao mi ga smrvljenog na dlanu. – Misliš li da nije razumeo šta sam mu rekao? – Tako možeš i sveći, gaseći je između dva prsta da pokažeš da postojiš – primetio sam. – Naravno, ako je sveća u stanju da umre… Zamisli sada – nastavio je – da postoji neko ko zna, dok mi ovo znamo o moljcu, to isto o nama. Neko kome je poznato na koji način, čime i zašto je omeđen ovaj naš prostor, ovo što mi smatramo nebom i uzimamo kao da je neomeđeno – neko ko nije u stanju da nam se približi i da nam da do znanja da postoji sem na jedan jedini način – ubijajući nas. Neko čijim se ruhom hranimo, neko ko našu smrt nosi u svojoj ruci kao jezik, kao sredstvo opštenja s nama. Ubijajući nas, taj nepoznati nas obaveštava o sebi. I mi kroz naše smrti, koje su možda samo pouka nekoj skitnici koja sedi kraj ubice, mi kažem, kroz naše smrti kao kroz odškrinuta vrata sagledavamo u poslednjem trenutku neka nova polja i neke druge međe…”

“It was no easy task to tame the barbarians' language. One quick three-week-old autumn, the brothers were sitting in their cell, trying to write out the letters that men would later call Cyrillic. They were not getting anywhere. Fromm the cell you could clearly see half of October, and in it the silence was one hour's walk long and two hours' walk wide. Then Methodius called his brother's attention to four jugs standing on the window of their cell, but outside, on the other side of the bars. "If the doors were locked, how could I get to one of those jugs?" he asked. Constantine broke one of the jugs, then drew the fragments piece by piece through the bars and into the cell, where he reassembled the jug, bonding it with saliva and clay from the floor beneath his feet. This they now did with the Slavonic language: they broke it in pieces, drew it into their mouths through the bars of Cyril's letters, and bonded the fragments with their saliva and the Greek clay beneath the soles of their feet.”

“And so, when I began to read the proffered pages, I at one moment lost the train of thought in the text and drowned it in my own feelings. In these seconds of absence and self-oblivion, centuries passed with every read but uncomprehended and unabsorbed line, and when, after a few moments, I came to and re-established contact with the text, I knew that the reader who returns from the open seas of his feelings is no longer the same reader who embarked on that sea only a short while ago.”