Quotessence
Home / Quotes / Quote by Remco Campert

Quote by Remco Campert

“Wat is dat eigenlijk: werk? Rok verlaat 's ochtends het huis en gaat dan naar haar werk. En als Bril achter zijn werkmachine zit is hij aan het werk. Ik mag dan niet op tafel springen en hem voor de vingers lopen. Werk is iets waarvoor je de deur uitgaat of waarvoor je juist binnen blijft. Die gedachte brengt me niet veel verder.”

Quote by Remco Campert

Work

Dagboek van een poes

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Remco Campert

Browse famous quotes and profile details for Remco Campert. more

You May Also Like

“Curran strode toward me, eyes blazing. "If I let her go, I'll need a replacement. Want to volunteer for the job." He looked like he wouldn't be taking no for an anser. I swiped Slayer from its sheath and backed away from the edge of the roof. "And be girlfriend number twenty-three soon to be dumped in favor of girlfriend number twenty-four who has slightly bigger boobs? I don't think so." He kept coming. "Oh Yeah?" "Yeah, you get these beautiful women, make them dependent on you, and then you dump them. Well, this time a woman left you first, and your enormous ego can't deal with it. And to think that I hoped we could talk like reasonable adults. If we were the last two people on Earth, I'd find myself a moving island so I could get the hell away from you.”

“A što se tiče drveća, ja sam imao u Rimu jednu, „svoju“, piniju, koju sam mogao da vidim i sa svojih prozora. Ona stoji u vrtu, na Pinču, tačno iznad poprsja Šatobrijana. Nisam ja nju voleo sa tog razloga, nego zato, što je i leti, i zimi, tako zelena, da se iz daleka čini crna. Skoro svake nedelje, uzimam ulaznicu za taj park i idem da sedim tamo, posle „Bebingtona“, pre odlaska na posao. Zazvonim na kapiju, puste me unutra, a ta pinija me čeka i, pod njom, moji rukopisi iz Skandinavije, koje prepisujem u knjigu. Tu, na klupi, sedim, mirno, kao da sam pred starom komandom mesta, u Tronjemu.”

“Stariji oficir, koji ne voli rodomontade svog mlađeg druga pita, ima li nešto, osim violin, da se vidi u Kremoni ? Ima nešto da se čuje, kažem, u Kremoni. Tamo se rodio jedan veliki Talijan, koji se zvao Monteverdi. Prvi put sam ga slušao, u mladosti, u Parizu. Zatim, sa svojom mladom ženom, u Fiorenci. Vanredno su ga svirali, iako ne meni, nego svima – u Štokholmu. A sa gospođom Martom, sa domaćicom, išli smo, da ga slušamo, i u Rimu, u Svetoj Ceciliji. Domaćica na to kaže tužno : Nećemo više slušati Monteverdija u Rimu. Rat je. Gleda nas. Pita se gde ćemo kroz godinu dve biti ? Ljudska reč, čovečji glas, katkad, i pri običnom razgovoru, može da unese u razgovor neku jezu. Duboku. Tako i ta fraza domaćice, sa tim imenom, unosi među nas “nikad više”, jezivo. Došao je kraj jednoj Evropi. Došao je kraj i našem krugu u Rimu. Ona zatim, valjda i sama uplašena, uzvikuje : Dosta s tim – basta ! Uplašili su se smrti buržuji. A smrt je prirodna pojava, kao i rat. Umire bilje, umiru laste, zašto bi ljudi trebalo da budu besmrtni ? Za nama će ostati, lešina, smrad, kaljuga, hemijska formula. Milioni će, međutim, opet živeti. Večno živeti. Nijedna violina u Kremoni ne zvuči lepše, nego detinji plač – prvi. Pošto se zna, među nama, da ta žena nema dece, taj zvuk nam je tim tužniji i neshvatljiviji. Njen muž, ušeprtljavši, predlaže, da prekinemo te lude razgovore id a se to ostavi, i reši sutra, a da se sad čita, malo, Vergilije.”