Quotessence
Home / Quotes / Quote by Ivo Andrić

Quote by Ivo Andrić

“I evo, naišla je ova gorčina, kojom mi se preseče srce nadvoje, da me podseti na ono što sam, zagledan u nebo, zaboravio: da je hlebac koji jedemo ustvari ukraden; da smo za život koji nam je dat dužni zloj sudbini - grehu, taksiratu; da sesa ovoga sveta na onaj bolji ne može preći dok se kao zrela voćka ne otkine, ne poleti u bolnom i strmoglavom padu, i ne tresne o tvrdu zemlju. Valjda se i raju nosi modrica toga pada.”

Quote by Ivo Andrić

Book:Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke
Create image

Work

Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Ivo Andrić

Browse famous quotes and profile details for Ivo Andrić. more

You May Also Like

“Sjećam se kad smo kao djeca o tome zajedno čitale ležeći u krevetu i nismo mogle vjerovati da kosa i nokti rastu još danima nakon smrti jer su još uvijek živi. Što je smrt, pitala si me, kada je čovjek, zapravo, mrtav? Sada ti mogu odgovoriti: biološke funkcije nisu važne. Važan je smisao. Smrt je kad ti od tvog života ne ostane više ništa, zapravo ti je svejedno da li još dišeš i rastu li ti kosa i nokti. Ti ionako više ne postojiš. Zato, obriši suze, Kitty. Odlazim u miru jer više nisam ja. Pogledaj samo moje posljednje slike i sve će ti biti jasno. A i zbog toga što je briga za mene postala pretežak i besmislen teret. Ja sam samo malo ubrzala taj odlazak, tek toliko da ja (a ne ona!) budem ta koja će odlučiti o tom trenutku.”

Smrt
Book:Frida
Create image

“O boku gibajućih mišića zemljasto spaljene, znojem osjajene, usjaktane kože, o kožnoj traci prosjan svjetlom, visi sada kalan nož, od kremena, sa kermesom stare krvi, suhe, ispod navraskana pogleda još pokadšto ti čujem dah, i tvoje mišićje u boli se napinje, pod krvcom... i kadaverom posve težak, bosim stopalima drobiš trnje, zazbilj trpeći kamenje što siječe. Ti si žedan; i umor te mirno zanosi, kao travku vijor kad je krhka, nekad sustalom ti vidim konca, tvojom sjenom zadjeven, ali jednako umoran, iza te jedva održavam hod i ne zadržavam se kada znam da me nećeš čekati. “Postojbina uspavanih osjećaja o pendulumu fine biti se tako njiše tiho i mirno u neprolaznoj noći, kao ništavilom delikatno gudeći opažajima strave te spoznaje se ponavljajući do škođenja toj trajnoj samoj tami, sve dublje, i neminovno spram tonote nježnim talasima nestaje ono što je teže shvatljivo, naime da sam i ja nešto čega je mnogo, sa nedostižnih uglova neopisane sume, samo bijedni oris prisutne zamjedbe, zarobljen pred samim sobom.” Do ekstaze terorom neslobode stoga sikće te ruči kao slitina iridiscentno se uvijajući od ohartanog u svjesno, sivim, svjetlosivim, kao bijelim otponcem prisjećanje puca da je zadnja rasoha točno ovdje, i moja uspomena mi se opet povraća; pred balansom nereagiranja o draž održavanu sažeženim zenitom osjetljivih nagona, koju najblaže samo ako taknem, pak se vinem do nje makar mišlju, pažnjom, začas nesvoj, u suncu, neka se umijem slijep - takav ću odmah nestati odbačen; osjetim, opet zbunjeno živ, opet insekt će milenije potratiti po trnju, vazda umirući, boreći se, opstojeći skočanjen, a sve da se uspne ondje otkud jest. I zato se memoriji poklanjam... prototrzajima razvihorenih sjećanja, bakarno, zagasito-žutih, deliričano ja ćutim dodire vjetra u krckanju kamenja te šuškanju trave, sve je tako rujno, a sve je svježe; ja sam otežan i bolestan i znoj mi sjaji toplim licem, dokle bezvučno kao lutam tražeći ne znam što.”

žIvotSmrtVeliki PadFilozofijaSmisaoSvijestPostojanje
Book:Veliki pad
Create image