Quotessence
Home / Quotes / Quote by Miloš Crnjanski

Quote by Miloš Crnjanski

“Tutto ciò che facevano, diceva, lasciava delle tracce su un'isola lontana. Quando le diceva che grazie al suo sorriso pieno di passione una pianta vermiglia sull'isola di Ceylon trovava la forza per fiorire, lei voltava lo sguardo verso l'orizzonte.”

Quote by Miloš Crnjanski

Work

Il diario di Čarnojević

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Miloš Crnjanski

Browse famous quotes and profile details for Miloš Crnjanski. more

You May Also Like

“Ja sam za vreme rata imao dnevnik koji sam vukao za sobom, kao neku kupusaru. Bio je strašno narastao. Ono što sam bio rešio da štampam na Univerzitetu u Beogradu iznosilo je, čini mi se, najmanje dvanaest štampanih tabaka. Pošto izdanje "Maske", latinicom, niko nije čitao, ja sam prvo preštampao "Masku" u časopisu "Dan", a posle sam počeo da tražim izdavača za "Dnevnik", koji sam bio nazvao "o Čarnojeviću". Našao sam izdavača za "Đerleza" Ive Andrića, ali "Dnevnik" je bio isuviše dug. Međutim, Vinaver je bio bolje sreće. On je, u jesen 1920, uspeo da zadobije kompanjone knjižare koja se nazivala "Sveslovenska", da izdadu jednu biblioteku modernih. U tu biblioteku trebalo je da uđe, prvo, moja knjiga o Čarnojeviću, Vinaverov "Gromobran", i Rastkov "Perun". Samo, posle dugih pregovora, knjižara je tražila da nijedno delo ne sme biti duže od 7 tabaka. Pored toga, ta knjižara, odnekuda, umešala je u to i profesora Univerziteta Vladu Ćorovića, inače mog prijatelja, kao nekog arbitra o moralu. On je tvrdio da u mom "Dnevniku" treba iseći dobar deo kao pornografiju. Sem toga je tvrdio da u toj knjizi ima isuviše pesimizma i da, posle jednog strašnog rata, nama treba sasvim drukčija literatura. Optimistička. Zdrava. Ne dekadentna. Protiv optužbe da sam "dekadent" ja sam se nekako još borio, ali protiv optužbe da sam pornograf bilo je nemoguće boriti se. Morao sam pristati na tu književnu cenzuru, koju je i jedan profesor Univerziteta podupirao. Međutim, nije se na tome svršilo. Oktobra 1920, ja sam se bio rešio da odem iz Beograda i čekao sam na to, sa stanom u jednoj sobi hotela "Pariz", u Beogradu. Sa mnom, u istoj sobi, stanovao je i slikar Petar Dobrović. Petar se, sa mnom zajedno, i u Pariz spremao. Tu mi je jednog dana saopšteno da u "Dnevnik o Čarnojeviću", ne može ući više od 5 tabaka. Tih dana ja sam imao mnogo briga, i neprilika, u svom privatnom životu, i bio sam razdražen toliko, da sam spaljivao stara pisma, pa i rukopise, koje u Zagrebu nisam štampao. Pa sam i ono što nije moglo da uđe u Dnevnik spalio. Dobrović se tome, grohotom, smejao. Veli, kad dođe u Pariz, i on će svoje stare slike tako. Petar je autor vinjete na naslovnim stranama biblioteke "Albatros" (po Bodleru). Njegov Albatros tu liči na patku. Možda pravog albatrosa nije bio još video, ili ga se nije sećao. Vinaver je vršio korekturu "Dnevnika", dok se štampao, pa je pomešao i raspored pojedinih poglavlja. Ja sam onda već bio u Parizu.”

“Ви знате да ја имам луду теорију “суматризма”: да живот зависи од облака, румених шкољака, и зелених трава чак на другоме крају света… И зато пре него што почнем писати о изложбама, о парламентима, о курсу франка, пустите ме да, још једном, станем уз једно дрво што пупи и штапићем изударам по њему брзојав: да трава зелени и да се сетите вечности.”

“U Nacionalnoj galeriji bogato je holandsko slikarstvo, tu su pre-rafaeliti, dosta majstora Renesanse, puno Van Dajka, Hogarta, sasvim malo impresionizma. Rembrantova dvorana je impozantna: 19 slika. Dva autoportreta njegova, jedan kad mu je bilo 34 godine a drugi kada je već starac, sličan onom u Luvru. Pomno ga razgledamo. Kod onog starog Rembranta čujem Crnjanskov monolog: — Dolazi starost, takav sam već ja. Kud ići dalje ? Povući se u sebe samog... Mnogo još nema putovanja... Tu primeti da ga slušam. Okrenu se: — Vidite li kako je odbacio sa sebe taštinu, kako se uvlači u svoju ljušturu, sav je duša... stari Rembrant... Drhtim dok slušam Crnjanskog. Jasno mi je da on govori najiskrenije što može, suočen s prikazom starosti kakva ga čeka, u koju ulazi a zna kakva je bila Rembrantova. Rubens-ambasador, kao Ivo-nobelovac. Doduše Crnjanski nema poverioce kao Rembrant, ali ni imanja. Slušam ovaj monolog i pravim se da ne čujem; gledam starog Rembranta koji nas skrozira svojim tavnim pogledom, a istovremeno gleda u sebe. Tonovi slike su zagasiti, senke na periferiji prelaze u svetle tonove što su bliže licu Rembrantovom. A ono rembrantovskom svetlošću osvetljeno, vide se bore na odebljaloj koži, jadne dlake, sede, na brkovima, na bradici ispod donje usne, a oči krupne. Kao da umetnik veli : “Sve sam video, čuo, okusio, sad mogu da idem...” Crnjanski nas vraća u stvarnost. — U Amsterdamu ima 16 Rembranta, u Berlinu 27, u Minhenu 10, u Luvru, kažu, 29 ali izloženo je samo pet-šest... Ja sam video sve Rembrantove slike u Evropi. Jednom smo se, Slobodan i ja, naticali ko ih je više video. On ih je sve video, izuzev jedne u Darmštatu. Tamo sam išao samo da vidim Rembranta. — E, tu vam skidam kapu, gospodine Crnjanski, rekao mu Slobodan. Proveli smo celo popodne u Galeriji. O njoj bi se imalo još mnogo pisati, ali to nije svrha ovih zapisa. Priznajem teško mi je bilo odvojiti se od ove riznice. U Rimu, Parizu, Bolonji, Veneciji imao sam više vremena. Tako se sve vidi i dobro upamti. Ali od ove najviše će ostati Rembrant i Crnjanski pred njim.”