Quotessence
Home / Quotes / Quote by Slavisa Pavlovic

Quote by Slavisa Pavlovic

“Pesnik se ne postaje, pesnik se rađa. On je sposoban da vidi nevidljivo, oseti neosetljivo, primeti neprimetno, zamisli nestvarno i naposletku ga pretvori u stvarnost. Pesnik nikada ne može biti u potpunosti shvaćen; on ne vidi danas ili sutra; njemu se to čini stranim, čudnim, iako su za pesnike čuda retka. On ne gleda ni na budućnost kao drugi ljudi, već poput Tvorca, sve posmatra kroz prizmu večnosti, vezujući celokupnu istoriju čovečansta u jedan jedini trenutak. Pesnik - to je glasnik budućnosti i donosilac objašnjenja iz prošlosti. Njemu je interval vremena stran; on broji osećanja, traga za novim, nesebično se trudi da poezijom predstavi stvarnost onakvom kakva je, ne kako je drugi vide. Ta je stvarnost ispunjena osećanjima, snagom, radošću, pokličima pobede ili neretko tugom. Ali, kod njega ni tuga nije obična ili krajnja. Odista, samo je pesnik sposoban da tugu pretvori u slavu.”

Quote by Slavisa Pavlovic

Work

Osvit večnosti

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Slavisa Pavlovic

Browse famous quotes and profile details for Slavisa Pavlovic. more

You May Also Like

“Ono što ponekad vidimo, što nam otkupi i ukrade poglede, ne predstavlja istinit odraz, već samo viziju, čudnovatu fatamorganu lepote. Prava vrednost je duša, u njoj je skrivena naša spoljašnjost, naš sjaj, koji nekako nikad ne bledi, ne nestaje, dar od Boga koji, istaknut na pravi način, premašuje vidljivo i govori nam o slepilu površnosti. Uvek treba zaviriti u dušu, jer je u njoj, duboko, poput lavirinta, skrivena naša istinska lepota, naš žar, vatra i savršenstvo.”

“I kada vas gađaju kamenjem, guraju u stranu, vuku unazad, vi nastavite. Sledite svoj cilj, polako koračajte, istrpite svaku nedaću i uspeh je neminovan. Onda ćete se osvrnuti, pogledati sve njih, bednike, koji i dalje stoje na istom mestu i rade to isto drugima. Ovog puta, vas će veličati, govoreći da su oni zaslužni za vaš uspeh. Oprostite i sažalite se, neka nisu pomogli, vi ste uspeli, a oni su ostali iza vas.”

“Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvek može uporediti sa mačem sa dve oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Eskalibura prividno budi najčistija osećanja, preplavljujući telo nekom začaranom energijom. Blagotvornom. Snažnom. Okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi. Tupi. Neretko, poneseni zaslepljenošću, ne upotrebljavamo svest, zdrav razum, pa tako nesvesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi… Tu ranjivost, taj neuspeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju. Bes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja Ipak, lek postoji. Ali se pametni leče. Oni drugi nastavljajući sa povređivanjem, ne primećuju da lek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlečenja. Ne u oštrici.Već u iskustvu. Svakom se dogodi.”

“Kada čovek dotakne dno, obično se preda, zastaje, i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Retki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumeju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, sa mnogo više sigurnosti, svesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mesto na piramidi uspeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.”

“Ukoliko bi se desilo da se neko po nečemu, dobrom ili lošem, istakne na neki način, ponaša se drugačije od očekivanog, pokaže težnju za nečim dalekim i nestvarnim, društvo ga brzo, neprimetno i efikasno, kao filter, odbaci, promeni, ili što je redak slučaj, bar kada govorimo o ovakvim sredinama, pogura napred, kao da ga se odriče ili gura od sebe, kako ne bi poremetio neki decenijama ustaljeni sistem, koji, iz nekog razloga, ne trpi promene, već obazrivo čuva svoju autentičnost i nepromenljivost, verovatno iz straha da novo doba ne donese nešto gore, jer se izgleda, na ovim prostorima, niko do sada, i to ne decenijama, već vekovima, ničemu boljem nikada nije ni nadao.”