Quotessence
Home / Quotes / Quote by Rick Yancey

Quote by Rick Yancey

“Wait a minute," he says, holding up one of his large hands. "A green bomb?" "I'm not making this up." "Why green, though?" "Because green is the color of money, grass, oak leaves, and alien bombs. How the hell would I know why it was green?”

Quote by Rick Yancey

Work

The 5th Wave

In this gripping science fiction novel, a series of catastrophic events known as 'waves' have overwhelmed Earth, leaving humanity on the brink of extinction. The story follows a young girl named Cassie as she navigates the chaos and tries to uncover the truth behind the alien invaders and their devastating plan for humanity. more

Author

Rick Yancey
Rick Yancey

Rick Yancey is an American novelist known for his young adult literature. His works often blend elements of science fiction, fantasy, and adventure, and are highly favored by young readers. more

You May Also Like

“Na oltar okrutnog idola boljeg života svakodnevno se prinose životi stotina devojaka i mladića. I - što je još gore - težnja za boljim životom neprestano spušta ionako niske duhovne kriterijume. Bolji život je apsolutno obezvredio patnju i smrt. Odgurnuo ih je na krajnju društvenu marginu. Na smrt se popreko gleda, niko neće da pati, niko o smrti ne misli, niko je ne razmatra, makar kao mogućnost i na kraju dolazimo do toga da više niko ne ume da umre.”

“Jedan drugi prijatelj je umro, iznenada, katastrofalno, pored pokretne trake za prtljag na nekom stranom aerodromu. Njegova žena je otišla po kolica, kada se vratila, gomila ljudi je bila okupljena oko nečega. Možda se otvorio i prosuo neki kofer. Ali ne, otvorio se i prosuo njen muž, i već je bio mrtav. Godinu ili dve kasnije, kada je moja žena umrla, napisala mi je: „.Stvar je u tome – priroda je tako precizna, boli te tačno onoliko koliko vredi, tako da na neki način, mislim, i uživaš u bolu. Da nije bitno, ne bi bilo bitno..“ To mi je pružilo utehu, i dugo sam držao njeno pismo na radnom stolu; premda sam sumnjao da ću ikada početi da uživam u bolu. Ali svakako, tada sam bio tek na početku. Već sam znao da će valjati samo stare reči: smrt, žalost, ucveljenost, tuga, slomljeno srce. Ništa moderno uvijeno ili medicinski. Žalost je ljudsko, a ne medicinsko stanje, i iako postoje pilule koje nam pomažu da zaboravimo na nju – i na sve ostalo – ne postoje pilule koje je mogu izlečiti. Ožalošćeni nisu depresivni, samo propisno, prikladno, matematički („boli tačno onoliko koliko vredi“) tužni. Jedan eufemistični glagol koga sam se naročito gnušao bio je „otići“. „Moje saučešće što vam je žena otišla“ („otišla da piški“?, „otišla po nešto“?). Ne moraš drugima naturati reč „umreti“, čak i ako je sam uvek koristiš. Postoji nekakva sredina. Na jednom prijemu, na koji bismo obično došli zajedno, jedan poznanik mi je prišao i rekao, prosto: „Neko ti nedostaje.“ To mi je delovalo tačno, u oba smisla. (NIVOI ŽIVOTA)”