Quotessence
Home / Quotes / Quote by Albert Camus

Quote by Albert Camus

Work

The Stranger

Albert Camus' The Stranger is a profound exploration of alienation and the absurdity of human existence. The story follows Meursault, a man who leads a seemingly ordinary life until he commits a seemingly senseless murder. The novel challenges readers to confront the meaning of life and the nature of morality. more

Author

Albert Camus
Albert Camus

Albert Camus was a French author and philosopher, born on November 7, 1913, and died on January 4, 1960. Known for his unique existentialist philosophy and profound insights into human suffering, Camus' works include 'The Stranger', 'The Plague', and 'The Myth of Sisyphus', which have had a profound impact on 20th-century literature. more

You May Also Like

“Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu za njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnost možemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.”

“Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu ya njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnostmožemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.”