Quotessence
Home / Quotes / Quote by Elif Shafak

Quote by Elif Shafak

“Posmrtni ostaci... Što to točno znači? Je li to nekoliko tvrdih kostiju i mekog tkiva? Odjeća i modni dodaci? Stvari koje su dovoljno čvrste i kompaktne da stanu u lijes? Ili je to ono neopipljivo - riječi koje šaljemo u eter, snovi koje zadržimo za sebe, otkucaji srca koje preskočimo uz svoje ljubavnike, praznine koje pokušavamo ispuniti i nikad ne možemo artikulirati na primjeren način - na kraju balade, što ostaje od jednog cijelog života, jednog ljudskog bića... i može li se to doista iskopati iz zemlje?”

Quote by Elif Shafak

Book:The Island of Missing Trees
Create image

Work

The Island of Missing Trees

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Elif Shafak

Browse famous quotes and profile details for Elif Shafak. more

You May Also Like

“Savremenom čoveku se postavilo pitanje, naime, da li je "vredno" živeti, a shodno tome javlja se i osećanje da je čovekov život "neuspeh" ili "uspeh". Ova ideja se zasniva na shvatanju da je život preduzeće koje treba da donese profit. Neuspeh je kao bankrotstvo u poslu, u kome su gubici veći od dobitka. Ovo shvaćanje je besmisleno. Mi možemo biti srećni ili nesrećni, možemo dostići neke ciljeve, a neke ne: a ipak ne postoji vidljivi saldo koji može da pokaže da li je bilo vredno živeti. Možda sa stanovišta salda nikad nije vredno živeti. Život se nužno završava smrću; mnoge od naših nada su izneverene; život se sastoji iz patnje i napora; sa stanovišta salda izgleda da bi imalo više smisla da se čovek ne rodi, ili da umre u detinjstvu. S druge strane, ko može reći da li se ne nedoknađuje sav životni napor i patnja jednim srećnim trenutkom ljubavi, ili radošću što se diše, ili šeta jednog svetlog jutra, ili što se udiše svež vazduh? Život je jedinstven dar i zahtev koji se ne može meriti drugim vrednostima, i na pitanje da li je "vredno" živeti ne može se dati smisaoni odgovor, pošto je samo pitanje besmisleno.”

žIvotSmisaoEgzistencija
Book:The Sane Society
Create image

“A vi ste se kao zaustavili na pragu besmisla, i nakon dvije godine, rekli bi da opravdanja zapravo nema. Ovaj, oprostite, ja vas upravo propitujem... Ne želim predmnijevati ono što ne smatrate. Ali... jesam li makar na nekakvom ovdje tragu?” Na to izgovoreno, odgovor se tek začuo: “Slušam vas.” poslije čega i starac načas bude kao ostavljen, stojeći oprezan posred prostorije, naizgled uza osjet nekog stida ukoliko nastavi ovako suviše možda intimno. Međutim i sam osmatrajući zamišljeno pod, najposlije se kao trgne te se tiho i smiono usudi protisnuti: “Samospoznaja.” “Samospoznaja je suma života.” “Premda je sve besmisleno...?” “"Sve je besmisleno" kaže "Sve je kaotično", a kaos je izvor inspiracije, dakle kreacije, dakle je potencijalno dobro. Moj neprijatelj nije besmisao. Što je dalje?”

Veliki PadFilozofijaSmisaoInspiracijaSamospoznajaBesmisao
Book:Veliki pad
Create image

“What could I say? Maybe this: the man hunched over his motorcycle can focus only on the present instant of his flight; he is caught in a fragment of time cut off from both the past and the future; he is wrenched from the continuity of time; he is outside time; in other words, he is in a state of ecstasy; in that state he is unaware of his age, his wife, his children, his worries, and so he has no fear, because the source of fear is in the future, and a person freed of the future has nothing to fear.”

TimeSpeedModernismCzechExistential Dread
Book:Slowness
Create image

“Tako nekako perpetualno na odlasku, mutno, samotno nerazriješen u sramotnoj samoći, ne razumijem te, sebe ne razumijem, nemam primjera... dokle mislim i da nisam zdravo. Sinoć sam nešto sanjao.” “Ali je to samo kratkotrajno, tek zapreka i smetnja, samo si umoran i to će proći, vjeruj mi”, je izgovorila stegnuvši mi ruku, “uvjerena sam!... Immanuel, pa nije li da sve što si dosad pokušao, na kraju se obistinilo? Na kraju si uspio? A i ja sam napokon tu, vidiš da sada mogu češće dolaziti, i bit ću, ja sam uvijek tu.” Jedan zgureni čovuljak na tvrdoj drvenoj stolici u bijeloj košulji dugih rukava nalakćen o stol u polumraku najmanje sobe osamljenog, najmljenog seoskog kućerka u vrući ljetni dan; miris raspadajućeg vapna, starih drvenih dasaka, miris zemlje i prašine i prosušene tinte po papiru jedva preglednih gomila, no i onaj sapuna, slobode, tvoj miris naime, a ti sjediš do mene toliko zapravo neopisivo mi potrebna, moj posljednji prijatelj, sa ormara, u sjeni ljušti se tirkizna pokost, rijetkim brašnasto nježnim i bijelim i žutim zrakama sunca polako padaju čestice i vrijeme postoji, ali nerazdruživo, kao horologij oko nas prazne stvari zadržavaju prolaznost, pak ti osluškujem dah, slušam odnose, vjetar, dopunjavan korelacijama ne shvaćajući uzrujanost, zanos, ni mladost, a ni zdravlje kad sam pomalo, razumije se, bolestan; na prozoru hrapavo stabarje, mračno, izrasta iz visoke trave, u šušljetu krošnji blagim ćarlijajnjem vrućega lahora, vani je vruće, drače pucketa, no moje lice je oznojeno, gleda me sa stakla nezdravo, blijed sam, crna mi kosa pada u oči. “Immanuel...” “A ne želiš čuti moj san?” “Želim, reci mi.” Pa sam se napregnuo, namjestio se, mislim da sam tiho zadrhtao od neke osobite studeni tek još jedanput iza prstiju primijetivši inedite, mirna, nepomična rasprava, nedovršena ideološka polemika, benavi suprotiv ondašnje vlasti kao i poziv na čovjekoljublje, ustvari ne mnogo dalje od toga, od neke osjetljive, nježne prosudbe, još i prijazne, susretljive, a režimska inteligencija umjesto represije, nekada je preferirala odgovarati na pisanije, no manje ozbiljno, čak u polušali, drugačiji jedan pristup ikakvoj novoj misli... “Možeš li mi dati vode...? Kao da mi se vrti.” Zatvorio sam potom oči; šuštaj tvoje odjeće, težina tijela u hodu, tiho lupkanje stakla i kristalni žubor vode, tvoje pitanje uto šaptom: “Jesi li jeo?” “Ne mogu. Možda ću kasnije...” ... privatno me naravno traže, pedantno strvoderski, poput kakvog prestrašenog, zaraženog opasnog psa, zakulisno mi zatvaraju i poznanike, po buturnicama ih premlaćuju neotesano divlje, nerazumno, nepotrebno brutalno, neke neistine se kužno šire, da sam nastran, da sam konfuzan, istom žaljenja vrijedan shizoidni paranoik, pak osamljeni potrošeni nesretnik i nitkov... nasilnik!... na što u javnosti, u štampi, kordijalnost, argumentacija, pravedna evaluacija svega što zastupam, nigdje ni grote uzbuđenja, već sve suhoparna, uspavljujuća, beskrvna besjeda dokraja dosadna docilnoj javnosti; sirova ljudska užgana pobuna tek je scenerija nečije obuzdane predstave, i svaki trud je spušten u apsurd, a izistinski, odavna sam već izmoren od toga... “Tako sam sanjao da mi je život nešto udaljeno, nešto jedva moje, a ono što jesam je sve manje tu. Odvilo se isto da su mi dani, prošli kao i budući, kao i čuvstva, moja životna žar, obraz mi, sve je pripalo nekom drugom, baš recimo uobičajeno banalno, slično kakvom vlasništvu na bazaru prodano i ostavljeno, kadno taj koji kupuje ne zna ni što odnosi; za takvoga je to kuriozum, besprimjerni položaj ugode u dokonici, trofej karnalni nehajno nazočan, a strvina je ljudska ništa do li maska; odvojen od vremena...” si govorio kao bunovan, od vrućice poten i malaksao, sanen, daha oslabljena u modrini dana pastelno prisutnoj, a što je svjetlinom ti milovala vruće znojno lice crnih trepavica, iscrpljeno, sa takvim duševnim razmakom od mene, toliko vanljudskim da je stežući me boljelo.”

Veliki PadFilozofijaSmisao
Book:Veliki pad
Create image

“No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.”

žIvotSamsaraVeliki PadFilozofijaSmisaoSvijestPodsvijest
Book:Veliki pad
Create image