Quotessence
Home / Quotes / Quote by Alessandro Baricco

Quote by Alessandro Baricco

“Perché nessuno possa dimenticare di quanto sarebbe bello se, per ogni mare che ci aspetta, ci fosse un fiume, per noi. E qualcuno - un padre, un amore, qualcuno - capace di prenderci per mano e di trovare quel fiume - immaginarlo, inventarlo - e sulla sua corrente posarci, con la leggerezza di una sola parola, addio. Sarebbe dolce, la vita, qualunque vita. E le cose non farebbero male, ma si avvicinerebbero portate dalla corrente, si potrebbe prima sfiorarle e poi toccarle e solo alla fine farsi toccare. Farsi ferire, anche. Morirne. Non importa. Ma tutto sarebbe, finalmente, umano. Basterebbe la fantasia di qualcuno - un padre, un amore, qualcuno. Lui saprebbe inventarla una strada, qui, in mezzo a questo silenzio, in questa terra che non vuole parlare.”

Quote by Alessandro Baricco

Work

Ocean Sea

This book delves into the depths of the ocean, covering its diverse ecosystems, historical significance, and the challenges faced by marine life and human exploration. more

Author

Alessandro Baricco
Alessandro Baricco

Alessandro Baricco is an Italian writer born on January 25, 1958. His works are known for their unique narrative style and rich imagination, spanning across novels, poetry, and drama. more

You May Also Like

“I desideri sono la cosa più importante che abbiamo e non si può prenderli in giro più di tanto. Così, alle volte, vale la pena di non dormire pur di star dietro a un proprio desiderio. Si fa la schifezza e poi la si paga. E solo questo è davvero importante: che quando arriva il momento di pagare uno non pensi a scappare e stia lì, dignitosamente, a pagare. Solo questo è importante.”

“Piensa en cuán falsa es la escritura, con su implacable prepotencia hecha de palabras definitivas, de verbos, de adjetivos que aprisionan las cosas, que las blanquean en una fijeza vítrea al igual que una libélula que ha permanecido en una piedra durante siglos mantiene la apariencia de la libélula pero ya no es una libélula. Así es la escritura, que tiene la capacidad de separarnos varios siglos del presente y del pasado próximo: fijándolo. Pero las cosas son difusas, piensa Amelia, y por eso están vivas , porque son difusas y sin perfiles y no se dejan aprisionar por las palabras.”

“Kad sam bio mali, imao sam ujaka koji me je vodio u Firencu. Ostao mi je u predivnoj uspomeni. Veseli, radoznali momak, voleo je umetnost i književnost i u tajnosti je pisao komedije. Odlučio je da svojim sestrićima mora pružiti estetsko obrazovanje, a ja sam bio njegov jedini sestrić. Mi potičemo iz okoline Pize, i u to vreme odlazak u Firencu bilo je pravo putovanje. Ustajali smo u zoru, hvatali stari autobus koji nas je vozio u Pizu i tamo čekali voz za Firencu. Još se sećam tih jutara kada smo putovali, bele kafe u kuhinji, sa upaljenim svetlom, jer zimi je još bio mrak, sendviča u vozu, onoga što mi je ujak pričao dok se kroz prozor odmotavao krajolik. Govorio je o, za mene, čudesnim imenima, o stvarima koje ću videti tog dana. I nabrajao je: Fra Anđeliko, Đoto, Karavađo, Paolo Učelo. žvaćuči sendvič, razmišljao sam o tom blaženom Anđeliku koji je čitavog dana slikao anđele i koji je freskama oslikao manastir samo zarad sreće svoje sabraće. Đoto je pak bila marka mojih drvenih bojica, i najzad ću videti Đotov “O”, što je bila najsavršenija stvar na svetu. Zatim bismo stigli u Firencu i šetali gradom. Gledao sam ogromne tavanice galerije Ufici, one tajnovite slike, upečatljiva platna. Držeći ujaka za ruku, hodao sam Vazarijevim prolazom. Ovo je sveto mesto, rekao bi mi. Zatim bismo otišli u ulicu Gibelina, u jednu staru krčmu. I ujak bi me pitao: hoćeš li da probaš škembiće? Odatle smo išli u baziliku Svetog Marka da vidimo blaženog Anđelika. Blago njemu, mislio sam, on je video anđele. Ja nisam nikada uspeo da vidim ni svog anđela čuvara, premda bi se uveče, pre odlaska u krevet, nenadano osvrtao u nadi da ću ga iznenaditi, ili bih se preko ramena ogledao u ogledalu. I pitao sam ujaka: kaži mi, kako da vidim anđele ? A on bi mi odgovorio: da bi video anđele treba umeti držati kičicu. Kakva zagonetna rečenica. Prevrtao sam je po glavi dok sam obilazio ćelije manastira Svetog Marka.”

“Beh, disse la signora Delgado, lei è un intellettuale, dica quello che sta succedendo in Europa, esprima il suo libero pensiero, insomma faccia qualcosa. Sostiene Pereira che avrebbe voluto dire molte cose. Avrebbe voluto rispondere che sopra di lui c’era il suo direttore, il quale era un personaggio del regime, e che poi c’era il regime, con la sua polizia e la sua censura, e che in Portogallo tutti erano imbavagliati, insomma che non si poteva esprimere liberamente la propria opinione, e che lui passava la giornata in una misera stanzuccia in Rua Rodrigo la Fonseca, in compagnia di un ventilatore asmatico e sorvegliato da una portiera che probabilmente era una confidente della polizia. Ma non disse niente di tutto questo, Pereira, disse solo: farò del mio meglio, signora Delgado, ma non è facile fare del proprio meglio in un paese come questo per una perdona come me, sa, io non sono Thomas Mann, sono solo un oscuro direttore della pagina culturale di un modesto giornale del pomeriggio, faccio qualche ricorrenza di scrittori illustri e traduco racconti dell’Ottocento francese, di poi non si può fare. Capisco, replicò la signora Delgado, ma forse tutto si può fare, basta averne la volontà. Pereira guardò fuori dal finestrino e sospirò.”

“Ali kakve veze ima Stendal sa psihičkim poremećajem? Stendal je najslavniji primer slične nedaće, i zato je izabran kao paradigma. Francuski pisac je zapravo u svom putopisu u Italiji, opisao slabost koja ga je obuzela upravo u Firenci, prilikom posete bazilici Santa Kroče. Godina je 1817; Stendal, pošto se dolazeći iz Bolonje spustio sa Apenina, ulazi u Firencu kroz kapiju San Galo i odmah odlazi u baziliku. U brdima, tokom noći, kočiju u kojoj je putovao napali su razbojnici koji verovatno nisu bili na nekom zavidnom estetskom nivou. Pred bazilikom njegovo srce mahnito lupa. Preplavljuje ga snažno osećanje izazvano atmosferom duboke religioznosti u crkvi, njenim pročeljem i grobnicama slavnih ljudi. Na kraju, u pratnji jednog opata odlazi u kapelu Nikolini, gde ostaje da posmatra Volteranove Sibile. U tom trenutku javlja se slabost. Stendal beleži: "Kao omađijan posmatrao sam veličanstvenu lepotu, gledao sam je izbliza, dodirivao sam je, da tako kažem. Dosegao sam onu tačku duševnog stanja na kojoj se susreću božanski čulni osećaji koje umetnost pruža i najstrastvenija osećanja. Kada sam izašao iz bazilike srce mi je udaralo snažnim damarima, to u Berlinu zovu "živcima": osećao sam kako iz mene ističe život, hodao sam u strahu da se ne srušim." Ali "turista" Stendal ume da se nosi sa slabošću koja ga je obuzela, njegova kultura mu daje protivotrov koji mu pomaže da se izleči: "Seo sam na jednu od klupa na trgu Santa Kroče; s uživanjem sam ponovo pročitao one Foskolove stihove koje nosim u lisnici ne obazirući se na njihovu mestimičnu nesavršenost: bio mi je potreban prijatelj s kojim ću podeliti svoje duševno stanje". Stendal nosi sa sobom stihove "Grobova" u kojima Foskolo opeva grobove italijanskih velikana: i upravo u trenutku kada ga obizima snažan osećaj bola on traži neki umirujući znak (prijatelja) u kojem će se ogledati da bi podelio to osećanje, obuzdao ga i jezički izrazio.”

“For some reason, the sight of snow descending on fire always makes me think of the ancient world – legionaries in sheepskin warming themselves at a brazier: mountain altars where offerings glow between wintry pillars; centaurs with torches cantering beside a frozen sea – scattered, unco-ordinated shapes from a fabulous past, infinitely removed from life; and yet bringing with them memories of things real and imagined. These classical projections, and something in the physical attitudes of the men themselves as they turned from the fire, suddenly suggested Poussin’s scene in which the Seasons, hand in hand and facing outward, tread in rhythm to the notes of the lyre that the winged and naked greybeard plays. The image of Time brought thoughts of mortality: of human beings, facing outwards like the Seasons, moving hand in hand in intricate measure: stepping slowly, methodically, sometimes a trifle awkwardly, in evolutions that take recognisable shape: or breaking into seeminly meaningless gyrations, while partners disappear only to reappear again, once more giving pattern to the spectacle: unable to control the melody, unable, perhaps, to control the steps of the dance.”

“Always support younger writers, and do all you can to nourish that spirit of creativity, and original risk. The unique manner of literary innovation that younger writers may engage in, ultimately is priceless. Writers, poets and authors are the spokespersons for ours and the next generations. Support them, mentor them, protect them from the viciousness of popular opinion, which is generally nothing more than censorship wearing the cloak of righteous indignation.”