Quotessence
Home / Quotes / Quote by Nick Dyer-Witheford

Quote by Nick Dyer-Witheford

Work

Author

Nick Dyer-Witheford

Browse famous quotes and profile details for Nick Dyer-Witheford. more

You May Also Like

“Ali kao i kod svega, mi ovdje imamo formu života koja ne zna što joj življenje omogućava, ne zna što zbilja vrijedi i u kojem smjeru valja izgorjeti - jer življenje i jest kao kratko izgaranje, smuđivanje svijeta svojom kratkotrajnom i prljavom čađi, a opet, forma ta života nema ni vremena kako bi išta od toga istražila. Vremena joj nedostaje. Vremena ona nigdje ne može naći.”

“Ništa od toga nije posebno i novo, pak nijedna ideja, nikakva vizija ni grijeh. Živio si ranije, lovio si ranije, čak si prije svega i umro, a tok se nastavljao neometano, i nedirano raskajanošću, ni bijesom, uopće uskrata neodnosna tobom, ti si mislio da si zarobljen, a stubokom, sve vrijeme, nisi tu ni bio, kao sjena bivanja, sjeti se, gdje li se izbavljenju stremi, ne mora li biti opisana jednako i sjena, želiš li što pustiti, objasni što ispuštaš, čega li se odričeš - ocrtaj, opiši - je li memorija, laž, samo nada u laž, od čega to još zajednički, svaki ovaj dan mi bježimo...”

“Jer sam čovječanstvo - i mrtve ću otkopavati, zakopavati, prevrtati; zatravljeno, u bezvjetrici sam se, ni ne brojim na samrti nalazio, a strahovao jesam, jer evo ga, eto zadaha od kojeg sam čitava života zadržavao dah...! Tu su porječja tragedija i oceana osmijesi, strah, to je strah nepomični, terevenka živovanja, a bud njega, bud toga da bih budan bio - za to sam se i otimao.”

“Odvojen od vremena sam mogao promatrati kako impostor, podlac koji sam postao i lakrdijaš postepeno zaboravlja sve ono za što se ranije bio spreman i odricati, čemu je vjerovao, predavao se, sabrano, okrutno duboko, sama nutrina mi je postala nešto strano, snovi, ostarjeli, vrijedili su manje, čovjek je postao sekundaran, bilo je teško prepoznati samoga sebe. I sa tim se otkrila određena nevolja, a ona je bila baš u toj pretpostavci da ja ne mogu znati hoću li kad prođe požar, kad noć prođe, a možda ona zaista i prođe, doći u neodoljivu napast nastaviti nekom novom, vlastitom, još smješnijom, još bezumnijom, odakle mi ta ideja da ću na kraju uopće moći osloniti se već i o sebe...?”

“Sada više nije tako, ali sjećam se tog jednog vremena u svom životu kad mi je u vezi ičega osjećati nekakav obzir, pa čak i prema vlastitoj opstojnosti, ne samo komforu nego cjelovitom samopreživljavanju, bilo nedohvatljivo, čudnovato, strano.”, mirno je govorio literat blago nagnuta lica si nježno prstima dotičući obraze. “I zato mi je donositi sumanute odluke, pak se na sumanutost oslanjati bilo nešto sasvim prirodno kao disanje. Hipnoza okolnosti...?”