Quotessence
Home / Quotes / Quote by Sunday Adelaja

Quote by Sunday Adelaja

Author

Sunday Adelaja
Sunday Adelaja

Sunday Adelaja is a prominent pastor known for his unique leadership style and influence. Born on May 28, 1967, he has a wide following in the Christian community, particularly in Africa and globally. more

You May Also Like

“Ništa od toga nije posebno i novo, pak nijedna ideja, nikakva vizija ni grijeh. Živio si ranije, lovio si ranije, čak si prije svega i umro, a tok se nastavljao neometano, i nedirano raskajanošću, ni bijesom, uopće uskrata neodnosna tobom, ti si mislio da si zarobljen, a stubokom, sve vrijeme, nisi tu ni bio, kao sjena bivanja, sjeti se, gdje li se izbavljenju stremi, ne mora li biti opisana jednako i sjena, želiš li što pustiti, objasni što ispuštaš, čega li se odričeš - ocrtaj, opiši - je li memorija, laž, samo nada u laž, od čega to još zajednički, svaki ovaj dan mi bježimo...”

“Jer sam čovječanstvo - i mrtve ću otkopavati, zakopavati, prevrtati; zatravljeno, u bezvjetrici sam se, ni ne brojim na samrti nalazio, a strahovao jesam, jer evo ga, eto zadaha od kojeg sam čitava života zadržavao dah...! Tu su porječja tragedija i oceana osmijesi, strah, to je strah nepomični, terevenka živovanja, a bud njega, bud toga da bih budan bio - za to sam se i otimao.”

“Odvojen od vremena sam mogao promatrati kako impostor, podlac koji sam postao i lakrdijaš postepeno zaboravlja sve ono za što se ranije bio spreman i odricati, čemu je vjerovao, predavao se, sabrano, okrutno duboko, sama nutrina mi je postala nešto strano, snovi, ostarjeli, vrijedili su manje, čovjek je postao sekundaran, bilo je teško prepoznati samoga sebe. I sa tim se otkrila određena nevolja, a ona je bila baš u toj pretpostavci da ja ne mogu znati hoću li kad prođe požar, kad noć prođe, a možda ona zaista i prođe, doći u neodoljivu napast nastaviti nekom novom, vlastitom, još smješnijom, još bezumnijom, odakle mi ta ideja da ću na kraju uopće moći osloniti se već i o sebe...?”

“Sada više nije tako, ali sjećam se tog jednog vremena u svom životu kad mi je u vezi ičega osjećati nekakav obzir, pa čak i prema vlastitoj opstojnosti, ne samo komforu nego cjelovitom samopreživljavanju, bilo nedohvatljivo, čudnovato, strano.”, mirno je govorio literat blago nagnuta lica si nježno prstima dotičući obraze. “I zato mi je donositi sumanute odluke, pak se na sumanutost oslanjati bilo nešto sasvim prirodno kao disanje. Hipnoza okolnosti...?”

“Nježni ponent hujeći poja zibljući polugole grmove pri tajanstvenu, istrajno živu, živopisno čarovitu odsječku ovozemnog postojanja, isto nekako vrckavo, nemirno u višebojnom, brzajućem, titravom razmetanju kojim eto i govori, izjašnjava se neodstupajuće da i on je tu. Oko nas srebro stijenja, vrtača, vododerinama se raspada smeđezelena mrtva mahovina, gdješto je prljavohrđava, prlja bjeljavinu kamenja kano je drobljiva kaluga. U taktu takvoga postojanja, ja slušam glas Atre: “Naveo si me na nešto čemu sam se protivio, čemu sam od početka zapravo bio i neprijatelj. Zatražio si me da posegnem i ocrtam ti svrhu. Da kažem dostojanstveno što je krv postojanja. Jer i ono je uvjetovano time, ja osjećam da se ti osjećaš uvrijeđeno, poniženo u neograđenosti samoga sebe, tebi je zbilja i mučna ova sloboda. Ja bih zaista volio, bio bih i počašćen, kad bi ti prihvatio, a zašto ne i sada u ovom životu, evo sada dok hodamo prema niskom suncu, da je postojanje garantirano nepostojanjem, jedno je odraz drugoga i taj garant je jedini okov koji ti se može ponuditi. “Atra... ali mene izluđuje neprestajuća nepredviđenost, beskrajno snalaženje, već mi je bljutava moja vlastitost i oslon na nju, zašto misliš kad bih pristao, ako bih već i mogao, a znam da ne mogu, da bi to bilo išta manje od mrcvarenja. Jedno jastvo rastegnuto između potpunih ispraznosti, pak na njima izgrađeno, dograđeno, uzdignuto prema jalovim visinama, a tako niskim visinama... U jednom životu sam ti o moći pripovijedao, o njezinoj ukupnosti, sadržini koja negira nepovredivost postojanja, čovjeka negira i oskvrnjuje ga, dokle istodobno njegova pojava, sam taj proces da je on tu, finalni jamac je bezvlasnog sljepila; moje već prisuće poriče ultimativni identitet i ono nije neopasno, unatoč tomu što sam sve vrijeme doista samo ja tu.” Prepoznat ću da izgovaranje riječi ako i rovito, razdrta glasa u razgaru misli me prikučuje ipak snažnije svemu onomu izvanjskom, kroz rastinje vukući tijelo čak i tako uz himbu smjelosti ustuk sam oćutio marazma duše i ja opažam pod progalinom kao polazište, plamsaj svega posvemašnjeg ne više no nemir neprilježni, tako posve opušteno, stuporozno, stupidno prolazim zarudjelim trnjakom makije, zuljećim u ćuhu vjetra, svrstavajući nepomirljivost, ratoljublje, krvoločje drzovito kao čak posljednjeg zastupnika svega onostranog. Ali u tom razumijevanju, krvlju crljeno izmrljanom lovcu ja svejedno sada govoriti prepuštam: “Ako se neka pojava trgne i odluči razglasiti da počinje naglašavati počelo stvari, recimo to, makar se time obraćala grotlu, mraku, samom koncu svega vlastitog - zbilja ona zbori eliminaciji sebe -, takva pojava zapravo prelako prilazi stupici kojoj upravo uz mene dolaziš i ti, pored toga što sam ti suputnik, pristojno se osvrćem na bogomračje, zaozbiljno i zatečen kako te zaobišla misao. Neprikladna je, teško prihvatljiva, veliki je pad čovjeka potreban kako bi se vidjelo i sa dna; u veličini vidjeti voljnost da sve nestane u bilo kojem trenutku, ali ne takvu ogorčenu težnju kakva je tvoja, već voljeti proces, biti proces, ja vrijedim onoliko koliko mi je malo stalo do toga, neogorčeno, ponavljam, ali dolično. Želiš izaći iz procesa, iz ritma, biti mrak, od čega sam ja recimo... a što dalje? Razumiješ li da fantazija - a mi znamo da je sve cilik perlica i šuštaj vea šarenih u svjetlu smrvljena zrcala, sve je i naivna sanja - razumiješ li da ona nije negacija niti opravdanje zazora stvarnosti, ono opipljivo i dalje je ozbiljno, i dalje šteti, ondje pak njeguje, uzdiže, sokoli, tu se nasiljem otimlje u borbi za život, ja ne moram biti stvaran da bih bio sirov, i mogu zaista naškoditi i onda kad me nema.”

“Jer sveđer sam prisiljen pripovijedati premda pamćenja nemam do istrte šake isprekidanih iluzija koje mogu, no ne moraju biti od onoga što se zaista dogodilo; to je izjava bezdanu, predstavka predstavi koju sam više života nazivao stvarnom, vjerovao tomu, sebi, čulima svojim podavajući se sasma pastelnosjajnom, šarenom, razigranom taktu vizija prijelomnih, gomilu glasova ćutim, govor, smijeh, netko iz petnih žila vrišti u mrak!... pobuna. Pobuna pred besmislom vjekovječnim i sad me tjeraš da se sjećam svega ali se i sjećam svega savršeno tebi unatoč, mene zanosi kao smet obilni, prštavo razasut drečavim sanjama i ja se potapam, nestajem, zaista to nema mene pred mrakom ali ga osmatram straha ne poznavajući - ja te gledam, cjelovit niz života jedini svjedok tebe i ma koliko vagao, zbroj sam životnoga samo ja jednoličan, dokle ti pak puki si mrak. Spominjem se postojanja, ono je suro, bezimeno, ne sjećam se tko sam bio ali ljudi su oko me raznobojni; baktanje potpetica i gromor željeznice, ciliču metalno zvonca u klokotu lijevajuće kiše po uspljuskanim šinama, uzduh mokre odjeće, znoja, zbijen sam u vrućoj svjetini rasvijetljenoj lampama potitravajućim po prljavobijelim zidovima i poteći se posežem za ljudima, probijam se kroz njih, gluh za riječi, opaske, potihe psovke: “Kud ćeš? Kud se guraš doboga?” Besprizorna pojava, prnjava, vonja ustajalo, ona skutrena iskrivljeno hoda zvjerajući tjeskobnim očima preko tvrdih lica, stepenica, betona što proviruje među polomljenim pločama i takva ide kao da žuri, traži nešto jurcajući prenagljeno; eno je odmiče, tu zastajkuje, osvrće se usopćena pa se sjati zatim natrag u gomilu. Čuje se mrmljanje, molba, pri svemu jedan nezdravi zanos zaparen izmoždenošću te jadnik zaista ne zna što govori no hoće nešto, raspituje se, grabi ljude za kapute, obraća im se nečujan u halabuci. “Ta što je? Gospodine, što trebate?” Ali bi nesretnik nestao, već nezainteresiran nezgrapno odšepao kao da se nijedna riječ nije izgovorila, nekako obuzet, opijen se provlači kraju terminala, polazi stepenicama, džandrljiv mu, predočivo pometen škrgut opažamo: “Ja vam tražim... znate, ako smijem reći, da, tražim, ovaj... ja vam tražim čovjeka. Čovjeka tražim. Tražim drugoga čovjeka, jeste li ga vidjeli? Budite ljubazni, samo da prođem, molim, hvala... Nego zaista, čovjek, vi ne znate gdje bih mogao naći još jednog čovjeka, avaj...?” “No ja vam to ne znam gospodine, moguće ako se raspitate u ulici B...” i opet graja, žagor, trvenje tkanine zatisnutih ljudi uz pištanje sporadično, odjeke štektave drvene i metalne, koraci nebrojeni iscrpljujuće preplavljuju (gospodine!...) čula, uopće ne razumijem ničije riječi niti znam obraća li se meni uopće tko ali sam izgubljen, ustvari potresen, potkradan od samoga sebe se osjećam do toga stupnja (čujete li me, gospodine!...) da sam sve manje zapravo siguran da sam ja ono što mislim da jesam - prepuštamo se maniji, osjetim; da sam ja ultimativno ja, vlastit, a uz pitanje vlasnosti ovdje je i ono granica, gdje je kraj toga ja, otkud baš sada moj kraj i kad je počeo, tako naprasno, neočekivano, nečovječno... “... ta čujete li me...!” Osvrćem se sa stepeništa. Pogledam dolje u gomilu. Neka osoba probija se prema meni. Izranja iz ljudi, nestaje među njima, opet se pojavljuje. “Čujete li me! Molim vas, ja inzistiram na vašoj smirenosti!” “Molim?”

“Ne mogu se sjetiti kad je došao mrak, niti mi se čini da je pitanje podložno vremenu jer sve stoji otkako razumijem neodređenost mojih granica mogućnošću. Nije pitanje mogućnosti nego htijenja, a ja se prepoznajem inertnim, stojećim kao neuzburkana voda u noći bez ijednog ruba i osmatram nebo u svojoj ulozi vječne vode, dokle ono počiva na meni. Dvije vječnosti su tu, jedna je kraj druge, one vode raspravu. “Znači tako.” “Ali morali smo početi od preludija. Dubokosmislena vigilija, a ovo jest odistinski forma pak i preduboka značenja, značajna praizvora izrazom potekla, izražajno je razastrta jer dolazi od volje, mi nismo mogli drugačije nego dozvoliti joj predstaviti se. Molim vas, zato, inzistiram na vašoj smirenosti pa se zajedno tako umireni, mirotvorni, ljudski sa vaše strane - i sporimo.” “A na čemu doduše može ustrajati jedan čovjek, tako pretvrdo ograničen, drobljen već i vremenom, svakog nadahnuća sužena do bezumlja... usto samoživ, bezvoljno nespreman na novo.” Sasušena je prašnjava trava pucketava pod hodom mojih bosih stopala, ožilavljenih, obojanih zaprašenim tracima zagasite krvi, a oko me smiraj na obrdalju jedne kotline udaljenih planina i ja polako ćutim po svome tijelu smet zahladice. Malo pak dalje, Atra, taj koji prije svega lovi uz ljude; niz leđa mu se cijedi veliki komad ubijene lovine, polagano mu kaplje po bedrima, kamenju, po usplesanu busju svečera ozlaćenom i sve je odlakavljeno i ljepljivo, kao nestvarno u opojnoj snolikosti, a sasvim mirno u čovječnu prisustvu dvije veoma iscrpljene prilike.”

“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti. “Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...” I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta: “Ali si se usudio.” “Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...”