Quotessence
Home / Quotes / Quote by Ivan Baran

Quote by Ivan Baran

“Jer sveđer sam prisiljen pripovijedati premda pamćenja nemam do istrte šake isprekidanih iluzija koje mogu, no ne moraju biti od onoga što se zaista dogodilo; to je izjava bezdanu, predstavka predstavi koju sam više života nazivao stvarnom, vjerovao tomu, sebi, čulima svojim podavajući se sasma pastelnosjajnom, šarenom, razigranom taktu vizija prijelomnih, gomilu glasova ćutim, govor, smijeh, netko iz petnih žila vrišti u mrak!... pobuna. Pobuna pred besmislom vjekovječnim i sad me tjeraš da se sjećam svega ali se i sjećam svega savršeno tebi unatoč, mene zanosi kao smet obilni, prštavo razasut drečavim sanjama i ja se potapam, nestajem, zaista to nema mene pred mrakom ali ga osmatram straha ne poznavajući - ja te gledam, cjelovit niz života jedini svjedok tebe i ma koliko vagao, zbroj sam životnoga samo ja jednoličan, dokle ti pak puki si mrak. Spominjem se postojanja, ono je suro, bezimeno, ne sjećam se tko sam bio ali ljudi su oko me raznobojni; baktanje potpetica i gromor željeznice, ciliču metalno zvonca u klokotu lijevajuće kiše po uspljuskanim šinama, uzduh mokre odjeće, znoja, zbijen sam u vrućoj svjetini rasvijetljenoj lampama potitravajućim po prljavobijelim zidovima i poteći se posežem za ljudima, probijam se kroz njih, gluh za riječi, opaske, potihe psovke: “Kud ćeš? Kud se guraš doboga?” Besprizorna pojava, prnjava, vonja ustajalo, ona skutrena iskrivljeno hoda zvjerajući tjeskobnim očima preko tvrdih lica, stepenica, betona što proviruje među polomljenim pločama i takva ide kao da žuri, traži nešto jurcajući prenagljeno; eno je odmiče, tu zastajkuje, osvrće se usopćena pa se sjati zatim natrag u gomilu. Čuje se mrmljanje, molba, pri svemu jedan nezdravi zanos zaparen izmoždenošću te jadnik zaista ne zna što govori no hoće nešto, raspituje se, grabi ljude za kapute, obraća im se nečujan u halabuci. “Ta što je? Gospodine, što trebate?” Ali bi nesretnik nestao, već nezainteresiran nezgrapno odšepao kao da se nijedna riječ nije izgovorila, nekako obuzet, opijen se provlači kraju terminala, polazi stepenicama, džandrljiv mu, predočivo pometen škrgut opažamo: “Ja vam tražim... znate, ako smijem reći, da, tražim, ovaj... ja vam tražim čovjeka. Čovjeka tražim. Tražim drugoga čovjeka, jeste li ga vidjeli? Budite ljubazni, samo da prođem, molim, hvala... Nego zaista, čovjek, vi ne znate gdje bih mogao naći još jednog čovjeka, avaj...?” “No ja vam to ne znam gospodine, moguće ako se raspitate u ulici B...” i opet graja, žagor, trvenje tkanine zatisnutih ljudi uz pištanje sporadično, odjeke štektave drvene i metalne, koraci nebrojeni iscrpljujuće preplavljuju (gospodine!...) čula, uopće ne razumijem ničije riječi niti znam obraća li se meni uopće tko ali sam izgubljen, ustvari potresen, potkradan od samoga sebe se osjećam do toga stupnja (čujete li me, gospodine!...) da sam sve manje zapravo siguran da sam ja ono što mislim da jesam - prepuštamo se maniji, osjetim; da sam ja ultimativno ja, vlastit, a uz pitanje vlasnosti ovdje je i ono granica, gdje je kraj toga ja, otkud baš sada moj kraj i kad je počeo, tako naprasno, neočekivano, nečovječno... “... ta čujete li me...!” Osvrćem se sa stepeništa. Pogledam dolje u gomilu. Neka osoba probija se prema meni. Izranja iz ljudi, nestaje među njima, opet se pojavljuje. “Čujete li me! Molim vas, ja inzistiram na vašoj smirenosti!” “Molim?”

Quote by Ivan Baran

Book:Veliki pad
Create image

Work

Veliki pad

Browse quotes and source details for this work. more

Author

Ivan Baran

Browse famous quotes and profile details for Ivan Baran. more

You May Also Like

“Ne mogu se sjetiti kad je došao mrak, niti mi se čini da je pitanje podložno vremenu jer sve stoji otkako razumijem neodređenost mojih granica mogućnošću. Nije pitanje mogućnosti nego htijenja, a ja se prepoznajem inertnim, stojećim kao neuzburkana voda u noći bez ijednog ruba i osmatram nebo u svojoj ulozi vječne vode, dokle ono počiva na meni. Dvije vječnosti su tu, jedna je kraj druge, one vode raspravu. “Znači tako.” “Ali morali smo početi od preludija. Dubokosmislena vigilija, a ovo jest odistinski forma pak i preduboka značenja, značajna praizvora izrazom potekla, izražajno je razastrta jer dolazi od volje, mi nismo mogli drugačije nego dozvoliti joj predstaviti se. Molim vas, zato, inzistiram na vašoj smirenosti pa se zajedno tako umireni, mirotvorni, ljudski sa vaše strane - i sporimo.” “A na čemu doduše može ustrajati jedan čovjek, tako pretvrdo ograničen, drobljen već i vremenom, svakog nadahnuća sužena do bezumlja... usto samoživ, bezvoljno nespreman na novo.” Sasušena je prašnjava trava pucketava pod hodom mojih bosih stopala, ožilavljenih, obojanih zaprašenim tracima zagasite krvi, a oko me smiraj na obrdalju jedne kotline udaljenih planina i ja polako ćutim po svome tijelu smet zahladice. Malo pak dalje, Atra, taj koji prije svega lovi uz ljude; niz leđa mu se cijedi veliki komad ubijene lovine, polagano mu kaplje po bedrima, kamenju, po usplesanu busju svečera ozlaćenom i sve je odlakavljeno i ljepljivo, kao nestvarno u opojnoj snolikosti, a sasvim mirno u čovječnu prisustvu dvije veoma iscrpljene prilike.”

Veliki PadFilozofijaPostojanjeSpor
Book:Veliki pad
Create image

“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti. “Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...” I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta: “Ali si se usudio.” “Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...”

LimboLjubavVeliki PadFilozofijaOpravdanjeIskupljenjeSavjest
Book:Veliki pad
Create image

“Iako ne vidim da je po istini... niti je drugo no labirint i zavarak, ijedno prepoznavanje poznavanja sebe kao podumente izbavljenja i nestanka; radije ponovna opsjena, i doimlju se jedva novi uglovi jednakih bezgraničja u stalnom padavanju točno tako, dokle ustavljeni još nesvjesno sežemo za onime čega najposlije nema, naime za trajnim, neizmjenjivim, za vječnim, a kada skladno kraju možemo spoznati cijelog i bez laži onoga koji gleda. Jednako zlim i dobrim ja sam pravdao težinu, a praznoća se ponavljala netaknuta, uvijek jednaka, rastegnuta smrt bez smrti, više nehladna i netopla opetovanja do ne-mučnine, ali nešto što je uporno tu. Kao rubom sna se umoran prevrćući, pokušavao sam biti pobijeđen, od niza mnogo momenata prenavljen sam smišljao sanje te se i njima spuštao na milost; to sam nazivao vjerom, i životom, i za to sam živote otimao svaljujući kamenje, gradeći, dižući sve teže hramove generacijama u težnji za pojavom koja makar nedugo ima smisla i kazuje kako rijeka dana zaista može i stati. Iza mene, nebrojena brda kostiju starih i novih i lažna brojnost jednoga lica, kao mrtvi momenti, lažna glasnost pokopana vremenom, tako mirija riječi te povika te osmijeha, sve šuti sveudilj zakopano, a to sam ja... Više od svega, Atra, to sam stvarno ja.”

SamsaraVeliki PadFilozofijačOvječanstvoCivilizacija
Book:Veliki pad
Create image

“Zamisli da postoji ritam. Kao zaigrani ples opstojnosti, da je sve jedno i dobro i da ništa nije toliko strašno bitno... kako bi to bilo lijepo! Zamisli da si ti ja, a ja sam ti, u svojim dubinama da smo jedno te isto, a tek življenje nas je gomilom sjećanja zbunilo, kao kad pokušavamo zapamtiti brojke, a netko nam kraj glave nabraja što drugo, i tako zaboravimo...” U sjeni od lišća je to govorio tanani glas mlade žene, blago zadihane, u bjelkastoj, debeloj, nenaročitoj haljini; nosila je crne cipelice. Njezine ruke su gole, mekane, blijede su, oblaste kao u djeteta, lice joj tako dobroćudno i vedro i neopisivo lako spremno na smijeh. Korak od nje, tumara bolesnik, tmuran, rezoner, malo od nje mlađi, emigre-inteligent imena Immanuel, koji tek nedavno je progonom napustio svoju zemlju. Oni ne govore istim jezikom, ali se razumiju; možda ne kognitivno, ali na razini čuvstava, shvaćaju se, osjete međusobne potrebe. I tako razmiljenom prašinom i opaljenim kamenjem, paučinom, tarabama ušuškanim u suhoj travi, starim mršavim stablima prelaze njihovi pogledi u hodu, a kamenje pucketa. Lijevo i desno parložine, šumarci, suha divlja loza i korov na osunčanoj zemlji. “Kad bi sve bilo jedno...”, Immanuel prihvati, kao šaptom, lice skrivajući, “Tada bi svaka teškoća naših života, svaka trauma i bol zbilja bila samo stvar zaboravljanja i podsjećanja, tek bi se valjalo podsjetiti da ono što ćuti bol, što je poniženo, to zaista nisi ti...” “Točno o tomu govorim.”, žensko kaza, i odmah zatim se nasmiješi. “Vidiš, Immanuel, kako je bolje kad smo vani... kako dan zapravo liječi, zrak, prostor, sunce, prašnjav cvijet; zemlja zna što je čovjeku potrebno...! A kuća je neki ljudski izum, kutija koja polako guši, dosta troši, ona je zaštitnik, a ipak nije prijatelj...” O lijevoj opuštenoj ruci, pod sjenom rukava bijele košulje, mladić ne osjeti težinu, niti opaža hladnoću i cjelove, ali nekako čuje kuckanje ručnoga sata, od željeza, od kože, oblog, tankog, starog, ne sjeća se odakle mu. Vjetar ga udara po stomaku, i on je zgrčen, glava mu pognuta, sluša hod žene do sebe, oslušne: “Ne osjećaš li se bolje...?” “Malo samo. Ali je to, čini mi se, više do glave trenutno. Tako pasivno, neprestano, more me neke neugodne misli.” “Onda ih izreci.”, glas je sada bio malo dalje; to je bilo rečeno brzo, pomalo nehajno, očas u vjetrenom zapuhu glasnije: “Samo ih istreseš u sunce, ovako, kao deku, otreseš, odbaciš, samome svjetlu kažeš što osjećaš... a onda u svjetlu što već bude. Osvijetljene misli se makar vide, manje su strašne zato...”

BrahmanVeliki PadFilozofijaMisaoPotištenostPrisutnostSvjetlo
Book:Veliki pad
Create image

“Dosrca si to ponovio ćuteći familijarnost, prozelitno prepušteno nestabilnom uvjerenju te shvaćanju da opasno opstoji samo izvan vidokruga, ako i ono je gušeno osjetom neutaženosti, nije dovoljno, strah je nedovoljan, dok se i neosjetno podvaja sadržinom interpretacije, u obrani ludosti, ujedno ludo, ti otkrivaš da ti neprijatelj ne može biti san i takav si otuđen, odavna sebeneznan nestaješ slojevima onoga što ni sam ne vidiš svojom stvarnošću, a opsesija ti je, čuj me, truje te, takav se još stigneš vratiti, vrati se, vrati se, pokušaj se vratiti... sam mogao prepoznati rasuto, prljavo, djetinje neobazrivo razliveno površinom beskonačja, opsjenarski strano je trajalo sve neprestajuće novo, neukrotivo, nasilno novo i tako me otimalo od odluke ishodeći da ludim, sama zbilja iz kaosa izvaja tu avetinjske uzroke osobne udaljenosti, ja kažem, ja poznajem, pogledajmo, umara me navorno prazna zamisao susreta sa smrću svake smislenosti - ali samoća, u mraku, posve bezopasan, beskoristan se istom prisjećajući zadnjih osjeta svoga obješenoga tijela, osim zbunjujućeg ritma nestajućih misli ja zaista nemam čak ni sebe. Sumiram, subalterno, viziju što ne prestaje, sasvim izgubljen, skromno stvaran, samo je pobuna tu, jedna blijedo osjetna potreba što mi oblijeva osobom jedva shvatljivo, to je ono što se zbiva, nešto veće i nemjerljivo, značajno nadmoćno me vuče stvari neizostavno stalnoj, a koju vidim, svjedočim joj svjetlu, zvuku, jasna je, u pjesmi joj beskonačno granajući životi gmižu bazaltom estetski dosljedno, ali okrutno, odsječno neobazrivo spram ičega izvan toga okvrljenoga procesa, prljava borba za postojanjem, a od toga ja odstupam i molim manumisiju odavna već najučtivije dokle slutim, istovremeno, kako sam u mraku možda u potpunosti zapravo nijem.”

Veliki PadFilozofijaAmor FatiSvijestStvarnost
Book:Veliki pad
Create image

“To bi bilo ono gdje se ne usudim ići. A ovdje sam bio mnogo puta ranije. To je kao... bezdan. Ono što shvaćam, što osjećam, vidiš, jest ako jednom upadnem unutra, morat ću prihvatiti da sam ništa, tako nekako zauvijek negirati samoga sebe, zaboraviti se, i sve ono što bih ja jednom mogao biti, kao bih morao odreći se širina vlastite duše i zraka kojeg dišem, ikakvog smislenog postojanja... dokle napokon, ne bi ni bilo onoga tko sve to čini; radije prazno neko, nebitno ništavilo...” “A kakvo je onda ovo gdje smo sada, ovo gore, gdje puzamo po krhkom pokrovu vječite provalije...?” “To bi bio nesporazum. Život, je li, živjeti... to je nesporazum.” No te riječi zvučale su isto tako strane, kao tuđe, kanda se cijela ova konverzacija vodila između dva sasvim drugačija bića no što su bila dijelom moje memorije, neke dvije izmišljene travestije, kojih se, priznajem, dijelom bojim i sam, dapače, koje baš u toj varijaciji sada govore: “Bojim se te rupe.”, i to čujem od vlastita glasa. “Bojim se jer ako dopustim da me ona uzme, ako se predam namjerno ili slučajno, više nikada mi neće biti moguće van, ja se više nikada neću vratiti. To je moja jedina moguća odluka kojoj mogu dati kvalitet finalnosti... A nekada mi dođe da upadnem. Zbog tog dolazim tu; zato sam i bio ovdje mnogo puta ranije. Dođe mi da skočim, ja se pojavim na rubu, a onda smrznut, ne djelujući gledam u bezdan, ovladan... i sve to traje dok se polako na kraju ne povučem u sram. A vidiš, za mene, stvarnost je kvalitet ničega; iako je unutra moja negacija, kad bih upao, istodobno je tamo takoreći jedini garant mene...”

žIvotVeliki PadFilozofijaStvarnostBezdan
Book:Veliki pad
Create image

“Je li dobro, vi gospodine... da... da se o meni uopće govori?” “Kako molim?”, u larmi se iza drvenog namještaja potom začuje. Razgovori utihnu, tek glas tog starijeg čovjeka preuzme riječ: “Je li to... To ste vi, Atra? Vi ste pitali, ako sam čuo, je li dobro o vama govoriti?” “Jesam.” “O bože i djeteta, inteligentnog, sjanog...! Ne, ne kudite ju, molim vas, dozvolite, to je veliko i čisto pitanje! A gdje ste li, zar sjedi iza komode?”, obrati se nekome za stolom. “No, čujete me, to je bitno. Ne morate ustajati. Možemo i ovako. Pitali ste, je li dobro o vama. Je li dobro, dakle... svrhovito, u protivu dakle nesvrhe i nebitka spominjati da ste i vi dio svega ovoga, možda zapravo i dalje od predmeta, da ste uzrok, sama pratvar stvari isto i sada dok vas moje slabe oči uistinu ne vide, a uši jedva i čuju? A vi... vi ono jeste iza komode, djevo Atra?” “Ja jesam tu.” “I čujete što govorim? Čak razumijete svaku moju riječ ondje u sjeni? Ja sam vam, djevo, oprostite i na tome, ja sam vam doista jedno čeljade staro pa mi je potrebno slijedom toga obraćati se kudikamo glasnije. Nekada i kad čovjek viče - e, sad ćete se nasmijati, znam to! - nekada i kad čovjek viče, prazni se vriskom iz petnih žila ravno u moje lice - ja ga ne čujem. A to vam se gdjekad u mojim godinama zna dogoditi, razumijete... odvije se i to da ne raspoznajem glasa samoga sebe; ja si govorim, obraćam se samome sebi, za ramena se hvatam misleći da je tu netko komu poznajem oslonca pa se čak nalazim pokatkad u mahinalnom činu izgradnje života na toj zamisli, usto sasvim uzgredice lučeći i ono što praznoljudski nazivamo vlastitom i općom suštinom, a zapravo - ondje vam nema nikoga. Praznina, otkrio sam... gluhoća, ustvari pravo i potpuno mrtvilo ili makar ja nešto više od toga još uvijek nisam dočekao. No ja sam, ovaj... ja sam sada shvaćen?” “Poslušala sam vas.”

Veliki PadFilozofijaSvijestSamoćaPostojanjeSolipsizamDijalog
Book:Veliki pad
Create image

“Moje sjećanje me vodi onemoćalom protjecanju, usporenom, utopljenom odsjajem modromasnog neba, kao u požažici me odnoseći od poimanja vlastitosti. Zlokobnosive, sivomračne, kamenjem osute duboke ponikve skrivotajno služe širokim idejama, ropotarija je to svega do straha shvatljivog, toli podatno u polumraku ali sve žarče me zornost ziblje osvjetljujući tame uobrazilja prekomjerno, nadteško, podteško, svako razumijevanje zapravo me truje te ja osjećam da smo time došli do točke, do granice poslije koje ne smijem nastaviti.”

Veliki PadFilozofijaSvijestSjećanjeEgzistencijaRazumijevanje
Book:Veliki pad
Create image