“Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona. “Što jest?” tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo. “Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...”, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.” “I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?” “Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.” Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre: “Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?” “Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?” LjubavVeliki PadFilozofijaKnjigaSmisaoPutovanjeRastanak Book:Veliki pad Source: Veliki pad
“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti. “Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...” I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta: “Ali si se usudio.” “Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...” LimboLjubavVeliki PadFilozofijaOpravdanjeIskupljenjeSavjest Book:Veliki pad Source: Veliki pad