Quotessence
Home / Authors / Ivan Baran

Ivan Baran Quotes

Author

Filter quotes by topic

Famous Ivan Baran Quotes

“Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona. “Što jest?” tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo. “Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...”, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.” “I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?” “Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.” Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre: “Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?” “Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?”

“Slutim da i ako se dogodi aberacija procesa potpune spoznaje, ako dođe do urušavanja saveza mene i svega, i neka ispriječi sve mi odlazak dok pokušavam otići pristojno van - sve će ipak zastati na dobrom, a ja ću nestati; počinjem to nazirati, osjećati, čak slutjeti kao neučinjene pokrete lasnoga plesa onoga svega što je odvajkada mrtvo, a ja sam jednom i sanjao baš o tomu.” “Govorite mi, nemojte šutjeti, o čemu ste sanjali...?” “O smrti koja poja u vječnosti ništavila, o bezbrojnim generacijama bića koji razgovaraju sami sa sobom nemajući mogućnost obratiti se onima prije sebe, a jedan za drugim odlaze u grob; sanjao sam i dokidanje toga, kao jednom, nekad, zbilo se da je svjesna pojava osvojila i smrt, pa se dogodilo u kutku svekolikosti da je netko ovladao rađanjem i smrću, te je mogao birati kad će se roditi, gdje, kako, gdje će umrijeti i hoće li uopće kusati smrti... Tada je došlo redefiniranje.” “Biti mrtav prestalo je značiti biti mrtav?” “Biti mrtav je postalo jednako životu, a sve što živi je shvaćeno kao pokret smrti, upravo revolt smrti, a simfonija koja nikada nije počela, koja nikada se, izgleda, neće utišati, pokrivena veom tišine, polako se otkrila i postala čujna (a ona je sve vrijeme svirala!...), čak i groznim pojavama kakva sam ja. Veoma, zapravo... grandiozno.”

“O boku gibajućih mišića zemljasto spaljene, znojem osjajene, usjaktane kože, o kožnoj traci prosjan svjetlom, visi sada kalan nož, od kremena, sa kermesom stare krvi, suhe, ispod navraskana pogleda još pokadšto ti čujem dah, i tvoje mišićje u boli se napinje, pod krvcom... i kadaverom posve težak, bosim stopalima drobiš trnje, zazbilj trpeći kamenje što siječe. Ti si žedan; i umor te mirno zanosi, kao travku vijor kad je krhka, nekad sustalom ti vidim konca, tvojom sjenom zadjeven, ali jednako umoran, iza te jedva održavam hod i ne zadržavam se kada znam da me nećeš čekati. “Postojbina uspavanih osjećaja o pendulumu fine biti se tako njiše tiho i mirno u neprolaznoj noći, kao ništavilom delikatno gudeći opažajima strave te spoznaje se ponavljajući do škođenja toj trajnoj samoj tami, sve dublje, i neminovno spram tonote nježnim talasima nestaje ono što je teže shvatljivo, naime da sam i ja nešto čega je mnogo, sa nedostižnih uglova neopisane sume, samo bijedni oris prisutne zamjedbe, zarobljen pred samim sobom.” Do ekstaze terorom neslobode stoga sikće te ruči kao slitina iridiscentno se uvijajući od ohartanog u svjesno, sivim, svjetlosivim, kao bijelim otponcem prisjećanje puca da je zadnja rasoha točno ovdje, i moja uspomena mi se opet povraća; pred balansom nereagiranja o draž održavanu sažeženim zenitom osjetljivih nagona, koju najblaže samo ako taknem, pak se vinem do nje makar mišlju, pažnjom, začas nesvoj, u suncu, neka se umijem slijep - takav ću odmah nestati odbačen; osjetim, opet zbunjeno živ, opet insekt će milenije potratiti po trnju, vazda umirući, boreći se, opstojeći skočanjen, a sve da se uspne ondje otkud jest. I zato se memoriji poklanjam... prototrzajima razvihorenih sjećanja, bakarno, zagasito-žutih, deliričano ja ćutim dodire vjetra u krckanju kamenja te šuškanju trave, sve je tako rujno, a sve je svježe; ja sam otežan i bolestan i znoj mi sjaji toplim licem, dokle bezvučno kao lutam tražeći ne znam što.”

“A vi ste se kao zaustavili na pragu besmisla, i nakon dvije godine, rekli bi da opravdanja zapravo nema. Ovaj, oprostite, ja vas upravo propitujem... Ne želim predmnijevati ono što ne smatrate. Ali... jesam li makar na nekakvom ovdje tragu?” Na to izgovoreno, odgovor se tek začuo: “Slušam vas.” poslije čega i starac načas bude kao ostavljen, stojeći oprezan posred prostorije, naizgled uza osjet nekog stida ukoliko nastavi ovako suviše možda intimno. Međutim i sam osmatrajući zamišljeno pod, najposlije se kao trgne te se tiho i smiono usudi protisnuti: “Samospoznaja.” “Samospoznaja je suma života.” “Premda je sve besmisleno...?” “"Sve je besmisleno" kaže "Sve je kaotično", a kaos je izvor inspiracije, dakle kreacije, dakle je potencijalno dobro. Moj neprijatelj nije besmisao. Što je dalje?”

“Tako nekako perpetualno na odlasku, mutno, samotno nerazriješen u sramotnoj samoći, ne razumijem te, sebe ne razumijem, nemam primjera... dokle mislim i da nisam zdravo. Sinoć sam nešto sanjao.” “Ali je to samo kratkotrajno, tek zapreka i smetnja, samo si umoran i to će proći, vjeruj mi”, je izgovorila stegnuvši mi ruku, “uvjerena sam!... Immanuel, pa nije li da sve što si dosad pokušao, na kraju se obistinilo? Na kraju si uspio? A i ja sam napokon tu, vidiš da sada mogu češće dolaziti, i bit ću, ja sam uvijek tu.” Jedan zgureni čovuljak na tvrdoj drvenoj stolici u bijeloj košulji dugih rukava nalakćen o stol u polumraku najmanje sobe osamljenog, najmljenog seoskog kućerka u vrući ljetni dan; miris raspadajućeg vapna, starih drvenih dasaka, miris zemlje i prašine i prosušene tinte po papiru jedva preglednih gomila, no i onaj sapuna, slobode, tvoj miris naime, a ti sjediš do mene toliko zapravo neopisivo mi potrebna, moj posljednji prijatelj, sa ormara, u sjeni ljušti se tirkizna pokost, rijetkim brašnasto nježnim i bijelim i žutim zrakama sunca polako padaju čestice i vrijeme postoji, ali nerazdruživo, kao horologij oko nas prazne stvari zadržavaju prolaznost, pak ti osluškujem dah, slušam odnose, vjetar, dopunjavan korelacijama ne shvaćajući uzrujanost, zanos, ni mladost, a ni zdravlje kad sam pomalo, razumije se, bolestan; na prozoru hrapavo stabarje, mračno, izrasta iz visoke trave, u šušljetu krošnji blagim ćarlijajnjem vrućega lahora, vani je vruće, drače pucketa, no moje lice je oznojeno, gleda me sa stakla nezdravo, blijed sam, crna mi kosa pada u oči. “Immanuel...” “A ne želiš čuti moj san?” “Želim, reci mi.” Pa sam se napregnuo, namjestio se, mislim da sam tiho zadrhtao od neke osobite studeni tek još jedanput iza prstiju primijetivši inedite, mirna, nepomična rasprava, nedovršena ideološka polemika, benavi suprotiv ondašnje vlasti kao i poziv na čovjekoljublje, ustvari ne mnogo dalje od toga, od neke osjetljive, nježne prosudbe, još i prijazne, susretljive, a režimska inteligencija umjesto represije, nekada je preferirala odgovarati na pisanije, no manje ozbiljno, čak u polušali, drugačiji jedan pristup ikakvoj novoj misli... “Možeš li mi dati vode...? Kao da mi se vrti.” Zatvorio sam potom oči; šuštaj tvoje odjeće, težina tijela u hodu, tiho lupkanje stakla i kristalni žubor vode, tvoje pitanje uto šaptom: “Jesi li jeo?” “Ne mogu. Možda ću kasnije...” ... privatno me naravno traže, pedantno strvoderski, poput kakvog prestrašenog, zaraženog opasnog psa, zakulisno mi zatvaraju i poznanike, po buturnicama ih premlaćuju neotesano divlje, nerazumno, nepotrebno brutalno, neke neistine se kužno šire, da sam nastran, da sam konfuzan, istom žaljenja vrijedan shizoidni paranoik, pak osamljeni potrošeni nesretnik i nitkov... nasilnik!... na što u javnosti, u štampi, kordijalnost, argumentacija, pravedna evaluacija svega što zastupam, nigdje ni grote uzbuđenja, već sve suhoparna, uspavljujuća, beskrvna besjeda dokraja dosadna docilnoj javnosti; sirova ljudska užgana pobuna tek je scenerija nečije obuzdane predstave, i svaki trud je spušten u apsurd, a izistinski, odavna sam već izmoren od toga... “Tako sam sanjao da mi je život nešto udaljeno, nešto jedva moje, a ono što jesam je sve manje tu. Odvilo se isto da su mi dani, prošli kao i budući, kao i čuvstva, moja životna žar, obraz mi, sve je pripalo nekom drugom, baš recimo uobičajeno banalno, slično kakvom vlasništvu na bazaru prodano i ostavljeno, kadno taj koji kupuje ne zna ni što odnosi; za takvoga je to kuriozum, besprimjerni položaj ugode u dokonici, trofej karnalni nehajno nazočan, a strvina je ljudska ništa do li maska; odvojen od vremena...” si govorio kao bunovan, od vrućice poten i malaksao, sanen, daha oslabljena u modrini dana pastelno prisutnoj, a što je svjetlinom ti milovala vruće znojno lice crnih trepavica, iscrpljeno, sa takvim duševnim razmakom od mene, toliko vanljudskim da je stežući me boljelo.”

“No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.”