Quotessence
Home / Authors / Ivan Baran Books

Ivan Baran Books

Author

Veliki pad

A source page for quotes linked to Ivan Baran.

0 quotes

Enzolart

A source page for quotes linked to Ivan Baran.

0 quotes

Related Quotes

“Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona. “Što jest?” tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo. “Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...”, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.” “I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?” “Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.” Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre: “Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?” “Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?”

LjubavVeliki PadFilozofijaKnjigaSmisaoPutovanjeRastanak
Book:Veliki pad
Create image

“Slutim da i ako se dogodi aberacija procesa potpune spoznaje, ako dođe do urušavanja saveza mene i svega, i neka ispriječi sve mi odlazak dok pokušavam otići pristojno van - sve će ipak zastati na dobrom, a ja ću nestati; počinjem to nazirati, osjećati, čak slutjeti kao neučinjene pokrete lasnoga plesa onoga svega što je odvajkada mrtvo, a ja sam jednom i sanjao baš o tomu.” “Govorite mi, nemojte šutjeti, o čemu ste sanjali...?” “O smrti koja poja u vječnosti ništavila, o bezbrojnim generacijama bića koji razgovaraju sami sa sobom nemajući mogućnost obratiti se onima prije sebe, a jedan za drugim odlaze u grob; sanjao sam i dokidanje toga, kao jednom, nekad, zbilo se da je svjesna pojava osvojila i smrt, pa se dogodilo u kutku svekolikosti da je netko ovladao rađanjem i smrću, te je mogao birati kad će se roditi, gdje, kako, gdje će umrijeti i hoće li uopće kusati smrti... Tada je došlo redefiniranje.” “Biti mrtav prestalo je značiti biti mrtav?” “Biti mrtav je postalo jednako životu, a sve što živi je shvaćeno kao pokret smrti, upravo revolt smrti, a simfonija koja nikada nije počela, koja nikada se, izgleda, neće utišati, pokrivena veom tišine, polako se otkrila i postala čujna (a ona je sve vrijeme svirala!...), čak i groznim pojavama kakva sam ja. Veoma, zapravo... grandiozno.”

žIvotSmrtVeliki PadFilozofijaSmisaoSpoznaja
Book:Veliki pad
Create image

“O boku gibajućih mišića zemljasto spaljene, znojem osjajene, usjaktane kože, o kožnoj traci prosjan svjetlom, visi sada kalan nož, od kremena, sa kermesom stare krvi, suhe, ispod navraskana pogleda još pokadšto ti čujem dah, i tvoje mišićje u boli se napinje, pod krvcom... i kadaverom posve težak, bosim stopalima drobiš trnje, zazbilj trpeći kamenje što siječe. Ti si žedan; i umor te mirno zanosi, kao travku vijor kad je krhka, nekad sustalom ti vidim konca, tvojom sjenom zadjeven, ali jednako umoran, iza te jedva održavam hod i ne zadržavam se kada znam da me nećeš čekati. “Postojbina uspavanih osjećaja o pendulumu fine biti se tako njiše tiho i mirno u neprolaznoj noći, kao ništavilom delikatno gudeći opažajima strave te spoznaje se ponavljajući do škođenja toj trajnoj samoj tami, sve dublje, i neminovno spram tonote nježnim talasima nestaje ono što je teže shvatljivo, naime da sam i ja nešto čega je mnogo, sa nedostižnih uglova neopisane sume, samo bijedni oris prisutne zamjedbe, zarobljen pred samim sobom.” Do ekstaze terorom neslobode stoga sikće te ruči kao slitina iridiscentno se uvijajući od ohartanog u svjesno, sivim, svjetlosivim, kao bijelim otponcem prisjećanje puca da je zadnja rasoha točno ovdje, i moja uspomena mi se opet povraća; pred balansom nereagiranja o draž održavanu sažeženim zenitom osjetljivih nagona, koju najblaže samo ako taknem, pak se vinem do nje makar mišlju, pažnjom, začas nesvoj, u suncu, neka se umijem slijep - takav ću odmah nestati odbačen; osjetim, opet zbunjeno živ, opet insekt će milenije potratiti po trnju, vazda umirući, boreći se, opstojeći skočanjen, a sve da se uspne ondje otkud jest. I zato se memoriji poklanjam... prototrzajima razvihorenih sjećanja, bakarno, zagasito-žutih, deliričano ja ćutim dodire vjetra u krckanju kamenja te šuškanju trave, sve je tako rujno, a sve je svježe; ja sam otežan i bolestan i znoj mi sjaji toplim licem, dokle bezvučno kao lutam tražeći ne znam što.”

žIvotSmrtVeliki PadFilozofijaSmisaoSvijestPostojanje
Book:Veliki pad
Create image

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori. Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje: “I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”

Veliki PadKaosOdlukaPredajaZoraGonjenost
Book:Veliki pad
Create image

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije progovorene riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori. Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje: “I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”

Veliki PadOdlukaPredajaZoraGonjenost
Book:Veliki pad
Create image

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije izgovorene riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori. Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje: “I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”

Veliki PadOdlukaPredajaZoraGonjenost
Book:Veliki pad
Create image

“Ali ja ne bi htjela da se išta od tog događa...! Kako bih više od svega voljela da se nikada niste rastali, da ste ostali solidarni, jer sve je bilo bolje kad nije bilo krvi... Je li zaista to nemoguće, reci mi, molim te, je li zbilja nemoguće da sve ugasite; da se ipak vratite onomu gdje ste ranije bili? A i ja, vidiš... voljela bih te još jedanput zamoliti, ako je moguće, da pokušaš, nekako, možda, učiniti da te kaos zaobiđe...” To sam čuo u poluglasu izgovoreno tako da se uranjalo u osjećaje i vihor, posve predano, u ćuhu se gubeći, u nadolazećoj tuzi je gušeći se govorila predana ranjivoj strani ljudskosti uopće, a ja sam razumijevao - u pramu toga - da se nije moglo učiniti ništa, baš zato što se odavna već tako glupo i okrutno dogodilo. “Vi razumijete da smo odavdje gledano na pragu kolapsa? I da ukoliko je već nešto ranije imalo smisla, poslije sljedećih još par koraka, ništa više shvatljivo neće biti... Vi ste, naravno, na to spremni?” “Zar ja?”, upitah iznovice ustavljen; čovjek do mene smiješio se. Na ornom i toplom i ljudski dobrom licu vidi se osmijeh, smeđih očiju, sjajan sretan pogled, njegovu kratku crnu kosu sad bašuri dah vihora, i on izgleda u potpunosti opušten. Odgovara mi: “Pa da!” tako da mu se vide bijeli zubi. Iznenađen sam, jer i na mene taj osmijeh prelazi. Ne znam zašto, ali nocija o kraju odjednom mi postade toliko smiješna, besmislena, luda, ekstremno, hipersmiješna, i ja se počinjem smijati zajedno sa njim. Čovjek širi ruke, kano pokušava objasniti tu ludost svega, isprekidano izgovara: “I što da se tu uopće učini...? Ta gdje biva to na što se duša može osloniti kao garant stvarne sebe, zašto uzeti išta za sveto?...” “Razumijem vas, da!” odvraćam dok me njegova ruka udara po ramenu. “Ulazak u kaos...” “Ulazak u kaos!”, ponavlja on, “Ali ja, ovaj, moram vas podsjetiti da ništa od ovoga nije stvarno, jer zaista, vidite, ništa od ovoga nije stvarno, a mi se moramo najpristojnije spustiti još dublje u bezumlje, oprostite!... Ja, vidite, odlazim u kaos simbola, i sve što ćete vidjeti, ne zaboravite da nije stvarno!...”

Veliki PadKaosBezumlje
Book:Veliki pad
Create image

“Neću reći odakle sam pošao, a i to samo zato što me je izreći stvar savršeno stid, tek želim obaznati - možda sjetilno, ali prekrajajući svaki obris dotadašnje gnosije, prolazeći tminom te trivijalne noći, ja sam otkrio da želim drugačije. Naposljetku - totalno - drugačije i prozaičnosti u rasplamsaju ambicije nije mogao nego doći kraj, a to jest ambicija, premda pejorativ, samo tako ustati, poći, potražiti točku osobne promjene, bez stvarnog obzira na cijenu i logiku, istodobno smiješno hladan od vjere da se traganjem išta uopće može pronaći, recimo je to kulmen snažnih težnji, a koje će zakipjeti skoro uvijek kad se osoba samovoljno ostracizira na dovoljno mnogo trenutaka jer tu dolazi do intrikacije, naprsnuća namisli, pa i ako smo mislili ne baviti se pojednostavljenim shvaćanjem stvarnosti već sviknuti se na ideje svjetine, susrest ćemo se - a to je nešto mnogo jače od nas - sa samopobunom, sa ultimativnom potrebom spaljivanja starih vrijednosti.”

Veliki PadFilozofijaVrijednostPromjenaAvangardaPobuna
Book:Veliki pad
Create image

“Tok vode gurane vjetrom koji i planine pomiče bez ikakve muke, pljuskanje teške splavi čiji su krajevi poskakivali, rzanje konja i tračci sunca koji su se probijali kroz krošnje visokih kržljavih stabala uz vodu. Ptice su lovile ribu, a vrijeme ljude, da ih sahrani nakon što ih zemlja upotrijebi. Svaki je čovjek tek alat koji služi dok ne izdahne, pa i ona tri jadnika na splavi sa tri konja.”

VrijemeEnzolartFantastika
Book:Enzolart
Create image

“A vi ste se kao zaustavili na pragu besmisla, i nakon dvije godine, rekli bi da opravdanja zapravo nema. Ovaj, oprostite, ja vas upravo propitujem... Ne želim predmnijevati ono što ne smatrate. Ali... jesam li makar na nekakvom ovdje tragu?” Na to izgovoreno, odgovor se tek začuo: “Slušam vas.” poslije čega i starac načas bude kao ostavljen, stojeći oprezan posred prostorije, naizgled uza osjet nekog stida ukoliko nastavi ovako suviše možda intimno. Međutim i sam osmatrajući zamišljeno pod, najposlije se kao trgne te se tiho i smiono usudi protisnuti: “Samospoznaja.” “Samospoznaja je suma života.” “Premda je sve besmisleno...?” “"Sve je besmisleno" kaže "Sve je kaotično", a kaos je izvor inspiracije, dakle kreacije, dakle je potencijalno dobro. Moj neprijatelj nije besmisao. Što je dalje?”

Veliki PadFilozofijaSmisaoInspiracijaSamospoznajaBesmisao
Book:Veliki pad
Create image

“Tako nekako perpetualno na odlasku, mutno, samotno nerazriješen u sramotnoj samoći, ne razumijem te, sebe ne razumijem, nemam primjera... dokle mislim i da nisam zdravo. Sinoć sam nešto sanjao.” “Ali je to samo kratkotrajno, tek zapreka i smetnja, samo si umoran i to će proći, vjeruj mi”, je izgovorila stegnuvši mi ruku, “uvjerena sam!... Immanuel, pa nije li da sve što si dosad pokušao, na kraju se obistinilo? Na kraju si uspio? A i ja sam napokon tu, vidiš da sada mogu češće dolaziti, i bit ću, ja sam uvijek tu.” Jedan zgureni čovuljak na tvrdoj drvenoj stolici u bijeloj košulji dugih rukava nalakćen o stol u polumraku najmanje sobe osamljenog, najmljenog seoskog kućerka u vrući ljetni dan; miris raspadajućeg vapna, starih drvenih dasaka, miris zemlje i prašine i prosušene tinte po papiru jedva preglednih gomila, no i onaj sapuna, slobode, tvoj miris naime, a ti sjediš do mene toliko zapravo neopisivo mi potrebna, moj posljednji prijatelj, sa ormara, u sjeni ljušti se tirkizna pokost, rijetkim brašnasto nježnim i bijelim i žutim zrakama sunca polako padaju čestice i vrijeme postoji, ali nerazdruživo, kao horologij oko nas prazne stvari zadržavaju prolaznost, pak ti osluškujem dah, slušam odnose, vjetar, dopunjavan korelacijama ne shvaćajući uzrujanost, zanos, ni mladost, a ni zdravlje kad sam pomalo, razumije se, bolestan; na prozoru hrapavo stabarje, mračno, izrasta iz visoke trave, u šušljetu krošnji blagim ćarlijajnjem vrućega lahora, vani je vruće, drače pucketa, no moje lice je oznojeno, gleda me sa stakla nezdravo, blijed sam, crna mi kosa pada u oči. “Immanuel...” “A ne želiš čuti moj san?” “Želim, reci mi.” Pa sam se napregnuo, namjestio se, mislim da sam tiho zadrhtao od neke osobite studeni tek još jedanput iza prstiju primijetivši inedite, mirna, nepomična rasprava, nedovršena ideološka polemika, benavi suprotiv ondašnje vlasti kao i poziv na čovjekoljublje, ustvari ne mnogo dalje od toga, od neke osjetljive, nježne prosudbe, još i prijazne, susretljive, a režimska inteligencija umjesto represije, nekada je preferirala odgovarati na pisanije, no manje ozbiljno, čak u polušali, drugačiji jedan pristup ikakvoj novoj misli... “Možeš li mi dati vode...? Kao da mi se vrti.” Zatvorio sam potom oči; šuštaj tvoje odjeće, težina tijela u hodu, tiho lupkanje stakla i kristalni žubor vode, tvoje pitanje uto šaptom: “Jesi li jeo?” “Ne mogu. Možda ću kasnije...” ... privatno me naravno traže, pedantno strvoderski, poput kakvog prestrašenog, zaraženog opasnog psa, zakulisno mi zatvaraju i poznanike, po buturnicama ih premlaćuju neotesano divlje, nerazumno, nepotrebno brutalno, neke neistine se kužno šire, da sam nastran, da sam konfuzan, istom žaljenja vrijedan shizoidni paranoik, pak osamljeni potrošeni nesretnik i nitkov... nasilnik!... na što u javnosti, u štampi, kordijalnost, argumentacija, pravedna evaluacija svega što zastupam, nigdje ni grote uzbuđenja, već sve suhoparna, uspavljujuća, beskrvna besjeda dokraja dosadna docilnoj javnosti; sirova ljudska užgana pobuna tek je scenerija nečije obuzdane predstave, i svaki trud je spušten u apsurd, a izistinski, odavna sam već izmoren od toga... “Tako sam sanjao da mi je život nešto udaljeno, nešto jedva moje, a ono što jesam je sve manje tu. Odvilo se isto da su mi dani, prošli kao i budući, kao i čuvstva, moja životna žar, obraz mi, sve je pripalo nekom drugom, baš recimo uobičajeno banalno, slično kakvom vlasništvu na bazaru prodano i ostavljeno, kadno taj koji kupuje ne zna ni što odnosi; za takvoga je to kuriozum, besprimjerni položaj ugode u dokonici, trofej karnalni nehajno nazočan, a strvina je ljudska ništa do li maska; odvojen od vremena...” si govorio kao bunovan, od vrućice poten i malaksao, sanen, daha oslabljena u modrini dana pastelno prisutnoj, a što je svjetlinom ti milovala vruće znojno lice crnih trepavica, iscrpljeno, sa takvim duševnim razmakom od mene, toliko vanljudskim da je stežući me boljelo.”

Veliki PadFilozofijaSmisao
Book:Veliki pad
Create image

“No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.”

žIvotSamsaraVeliki PadFilozofijaSmisaoSvijestPodsvijest
Book:Veliki pad
Create image

“Ali kao i kod svega, mi ovdje imamo formu života koja ne zna što joj življenje omogućava, ne zna što zbilja vrijedi i u kojem smjeru valja izgorjeti - jer življenje i jest kao kratko izgaranje, smuđivanje svijeta svojom kratkotrajnom i prljavom čađi, a opet, forma ta života nema ni vremena kako bi išta od toga istražila. Vremena joj nedostaje. Vremena ona nigdje ne može naći.”

FilozofijaGospodin August
Book:Gospodin August
Create image

“Ništa od toga nije posebno i novo, pak nijedna ideja, nikakva vizija ni grijeh. Živio si ranije, lovio si ranije, čak si prije svega i umro, a tok se nastavljao neometano, i nedirano raskajanošću, ni bijesom, uopće uskrata neodnosna tobom, ti si mislio da si zarobljen, a stubokom, sve vrijeme, nisi tu ni bio, kao sjena bivanja, sjeti se, gdje li se izbavljenju stremi, ne mora li biti opisana jednako i sjena, želiš li što pustiti, objasni što ispuštaš, čega li se odričeš - ocrtaj, opiši - je li memorija, laž, samo nada u laž, od čega to još zajednički, svaki ovaj dan mi bježimo...”

MoralNirvanaSamsaraVeliki PadFilozofija
Book:Veliki pad
Create image

“Jer sam čovječanstvo - i mrtve ću otkopavati, zakopavati, prevrtati; zatravljeno, u bezvjetrici sam se, ni ne brojim na samrti nalazio, a strahovao jesam, jer evo ga, eto zadaha od kojeg sam čitava života zadržavao dah...! Tu su porječja tragedija i oceana osmijesi, strah, to je strah nepomični, terevenka živovanja, a bud njega, bud toga da bih budan bio - za to sam se i otimao.”

SamsaraVeliki PadFilozofijačOvječanstvo
Book:Veliki pad
Create image

“Odvojen od vremena sam mogao promatrati kako impostor, podlac koji sam postao i lakrdijaš postepeno zaboravlja sve ono za što se ranije bio spreman i odricati, čemu je vjerovao, predavao se, sabrano, okrutno duboko, sama nutrina mi je postala nešto strano, snovi, ostarjeli, vrijedili su manje, čovjek je postao sekundaran, bilo je teško prepoznati samoga sebe. I sa tim se otkrila određena nevolja, a ona je bila baš u toj pretpostavci da ja ne mogu znati hoću li kad prođe požar, kad noć prođe, a možda ona zaista i prođe, doći u neodoljivu napast nastaviti nekom novom, vlastitom, još smješnijom, još bezumnijom, odakle mi ta ideja da ću na kraju uopće moći osloniti se već i o sebe...?”

Veliki PadFilozofijaKnjiga
Book:Veliki pad
Create image

“Sada više nije tako, ali sjećam se tog jednog vremena u svom životu kad mi je u vezi ičega osjećati nekakav obzir, pa čak i prema vlastitoj opstojnosti, ne samo komforu nego cjelovitom samopreživljavanju, bilo nedohvatljivo, čudnovato, strano.”, mirno je govorio literat blago nagnuta lica si nježno prstima dotičući obraze. “I zato mi je donositi sumanute odluke, pak se na sumanutost oslanjati bilo nešto sasvim prirodno kao disanje. Hipnoza okolnosti...?”

Veliki PadFilozofijaObzirOkolnostOpstojnost
Book:Veliki pad
Create image

“Nježni ponent hujeći poja zibljući polugole grmove pri tajanstvenu, istrajno živu, živopisno čarovitu odsječku ovozemnog postojanja, isto nekako vrckavo, nemirno u višebojnom, brzajućem, titravom razmetanju kojim eto i govori, izjašnjava se neodstupajuće da i on je tu. Oko nas srebro stijenja, vrtača, vododerinama se raspada smeđezelena mrtva mahovina, gdješto je prljavohrđava, prlja bjeljavinu kamenja kano je drobljiva kaluga. U taktu takvoga postojanja, ja slušam glas Atre: “Naveo si me na nešto čemu sam se protivio, čemu sam od početka zapravo bio i neprijatelj. Zatražio si me da posegnem i ocrtam ti svrhu. Da kažem dostojanstveno što je krv postojanja. Jer i ono je uvjetovano time, ja osjećam da se ti osjećaš uvrijeđeno, poniženo u neograđenosti samoga sebe, tebi je zbilja i mučna ova sloboda. Ja bih zaista volio, bio bih i počašćen, kad bi ti prihvatio, a zašto ne i sada u ovom životu, evo sada dok hodamo prema niskom suncu, da je postojanje garantirano nepostojanjem, jedno je odraz drugoga i taj garant je jedini okov koji ti se može ponuditi. “Atra... ali mene izluđuje neprestajuća nepredviđenost, beskrajno snalaženje, već mi je bljutava moja vlastitost i oslon na nju, zašto misliš kad bih pristao, ako bih već i mogao, a znam da ne mogu, da bi to bilo išta manje od mrcvarenja. Jedno jastvo rastegnuto između potpunih ispraznosti, pak na njima izgrađeno, dograđeno, uzdignuto prema jalovim visinama, a tako niskim visinama... U jednom životu sam ti o moći pripovijedao, o njezinoj ukupnosti, sadržini koja negira nepovredivost postojanja, čovjeka negira i oskvrnjuje ga, dokle istodobno njegova pojava, sam taj proces da je on tu, finalni jamac je bezvlasnog sljepila; moje već prisuće poriče ultimativni identitet i ono nije neopasno, unatoč tomu što sam sve vrijeme doista samo ja tu.” Prepoznat ću da izgovaranje riječi ako i rovito, razdrta glasa u razgaru misli me prikučuje ipak snažnije svemu onomu izvanjskom, kroz rastinje vukući tijelo čak i tako uz himbu smjelosti ustuk sam oćutio marazma duše i ja opažam pod progalinom kao polazište, plamsaj svega posvemašnjeg ne više no nemir neprilježni, tako posve opušteno, stuporozno, stupidno prolazim zarudjelim trnjakom makije, zuljećim u ćuhu vjetra, svrstavajući nepomirljivost, ratoljublje, krvoločje drzovito kao čak posljednjeg zastupnika svega onostranog. Ali u tom razumijevanju, krvlju crljeno izmrljanom lovcu ja svejedno sada govoriti prepuštam: “Ako se neka pojava trgne i odluči razglasiti da počinje naglašavati počelo stvari, recimo to, makar se time obraćala grotlu, mraku, samom koncu svega vlastitog - zbilja ona zbori eliminaciji sebe -, takva pojava zapravo prelako prilazi stupici kojoj upravo uz mene dolaziš i ti, pored toga što sam ti suputnik, pristojno se osvrćem na bogomračje, zaozbiljno i zatečen kako te zaobišla misao. Neprikladna je, teško prihvatljiva, veliki je pad čovjeka potreban kako bi se vidjelo i sa dna; u veličini vidjeti voljnost da sve nestane u bilo kojem trenutku, ali ne takvu ogorčenu težnju kakva je tvoja, već voljeti proces, biti proces, ja vrijedim onoliko koliko mi je malo stalo do toga, neogorčeno, ponavljam, ali dolično. Želiš izaći iz procesa, iz ritma, biti mrak, od čega sam ja recimo... a što dalje? Razumiješ li da fantazija - a mi znamo da je sve cilik perlica i šuštaj vea šarenih u svjetlu smrvljena zrcala, sve je i naivna sanja - razumiješ li da ona nije negacija niti opravdanje zazora stvarnosti, ono opipljivo i dalje je ozbiljno, i dalje šteti, ondje pak njeguje, uzdiže, sokoli, tu se nasiljem otimlje u borbi za život, ja ne moram biti stvaran da bih bio sirov, i mogu zaista naškoditi i onda kad me nema.”

NirvanažIvotSamsaraVeliki PadFilozofijaSvijestPostojanjeRitam
Book:Veliki pad
Create image

“Jer sveđer sam prisiljen pripovijedati premda pamćenja nemam do istrte šake isprekidanih iluzija koje mogu, no ne moraju biti od onoga što se zaista dogodilo; to je izjava bezdanu, predstavka predstavi koju sam više života nazivao stvarnom, vjerovao tomu, sebi, čulima svojim podavajući se sasma pastelnosjajnom, šarenom, razigranom taktu vizija prijelomnih, gomilu glasova ćutim, govor, smijeh, netko iz petnih žila vrišti u mrak!... pobuna. Pobuna pred besmislom vjekovječnim i sad me tjeraš da se sjećam svega ali se i sjećam svega savršeno tebi unatoč, mene zanosi kao smet obilni, prštavo razasut drečavim sanjama i ja se potapam, nestajem, zaista to nema mene pred mrakom ali ga osmatram straha ne poznavajući - ja te gledam, cjelovit niz života jedini svjedok tebe i ma koliko vagao, zbroj sam životnoga samo ja jednoličan, dokle ti pak puki si mrak. Spominjem se postojanja, ono je suro, bezimeno, ne sjećam se tko sam bio ali ljudi su oko me raznobojni; baktanje potpetica i gromor željeznice, ciliču metalno zvonca u klokotu lijevajuće kiše po uspljuskanim šinama, uzduh mokre odjeće, znoja, zbijen sam u vrućoj svjetini rasvijetljenoj lampama potitravajućim po prljavobijelim zidovima i poteći se posežem za ljudima, probijam se kroz njih, gluh za riječi, opaske, potihe psovke: “Kud ćeš? Kud se guraš doboga?” Besprizorna pojava, prnjava, vonja ustajalo, ona skutrena iskrivljeno hoda zvjerajući tjeskobnim očima preko tvrdih lica, stepenica, betona što proviruje među polomljenim pločama i takva ide kao da žuri, traži nešto jurcajući prenagljeno; eno je odmiče, tu zastajkuje, osvrće se usopćena pa se sjati zatim natrag u gomilu. Čuje se mrmljanje, molba, pri svemu jedan nezdravi zanos zaparen izmoždenošću te jadnik zaista ne zna što govori no hoće nešto, raspituje se, grabi ljude za kapute, obraća im se nečujan u halabuci. “Ta što je? Gospodine, što trebate?” Ali bi nesretnik nestao, već nezainteresiran nezgrapno odšepao kao da se nijedna riječ nije izgovorila, nekako obuzet, opijen se provlači kraju terminala, polazi stepenicama, džandrljiv mu, predočivo pometen škrgut opažamo: “Ja vam tražim... znate, ako smijem reći, da, tražim, ovaj... ja vam tražim čovjeka. Čovjeka tražim. Tražim drugoga čovjeka, jeste li ga vidjeli? Budite ljubazni, samo da prođem, molim, hvala... Nego zaista, čovjek, vi ne znate gdje bih mogao naći još jednog čovjeka, avaj...?” “No ja vam to ne znam gospodine, moguće ako se raspitate u ulici B...” i opet graja, žagor, trvenje tkanine zatisnutih ljudi uz pištanje sporadično, odjeke štektave drvene i metalne, koraci nebrojeni iscrpljujuće preplavljuju (gospodine!...) čula, uopće ne razumijem ničije riječi niti znam obraća li se meni uopće tko ali sam izgubljen, ustvari potresen, potkradan od samoga sebe se osjećam do toga stupnja (čujete li me, gospodine!...) da sam sve manje zapravo siguran da sam ja ono što mislim da jesam - prepuštamo se maniji, osjetim; da sam ja ultimativno ja, vlastit, a uz pitanje vlasnosti ovdje je i ono granica, gdje je kraj toga ja, otkud baš sada moj kraj i kad je počeo, tako naprasno, neočekivano, nečovječno... “... ta čujete li me...!” Osvrćem se sa stepeništa. Pogledam dolje u gomilu. Neka osoba probija se prema meni. Izranja iz ljudi, nestaje među njima, opet se pojavljuje. “Čujete li me! Molim vas, ja inzistiram na vašoj smirenosti!” “Molim?”

Veliki PadFilozofijaBijegDelirijDiogen
Book:Veliki pad
Create image

“Ne mogu se sjetiti kad je došao mrak, niti mi se čini da je pitanje podložno vremenu jer sve stoji otkako razumijem neodređenost mojih granica mogućnošću. Nije pitanje mogućnosti nego htijenja, a ja se prepoznajem inertnim, stojećim kao neuzburkana voda u noći bez ijednog ruba i osmatram nebo u svojoj ulozi vječne vode, dokle ono počiva na meni. Dvije vječnosti su tu, jedna je kraj druge, one vode raspravu. “Znači tako.” “Ali morali smo početi od preludija. Dubokosmislena vigilija, a ovo jest odistinski forma pak i preduboka značenja, značajna praizvora izrazom potekla, izražajno je razastrta jer dolazi od volje, mi nismo mogli drugačije nego dozvoliti joj predstaviti se. Molim vas, zato, inzistiram na vašoj smirenosti pa se zajedno tako umireni, mirotvorni, ljudski sa vaše strane - i sporimo.” “A na čemu doduše može ustrajati jedan čovjek, tako pretvrdo ograničen, drobljen već i vremenom, svakog nadahnuća sužena do bezumlja... usto samoživ, bezvoljno nespreman na novo.” Sasušena je prašnjava trava pucketava pod hodom mojih bosih stopala, ožilavljenih, obojanih zaprašenim tracima zagasite krvi, a oko me smiraj na obrdalju jedne kotline udaljenih planina i ja polako ćutim po svome tijelu smet zahladice. Malo pak dalje, Atra, taj koji prije svega lovi uz ljude; niz leđa mu se cijedi veliki komad ubijene lovine, polagano mu kaplje po bedrima, kamenju, po usplesanu busju svečera ozlaćenom i sve je odlakavljeno i ljepljivo, kao nestvarno u opojnoj snolikosti, a sasvim mirno u čovječnu prisustvu dvije veoma iscrpljene prilike.”

Veliki PadFilozofijaPostojanjeSpor
Book:Veliki pad
Create image

“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti. “Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...” I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta: “Ali si se usudio.” “Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...”

LimboLjubavVeliki PadFilozofijaOpravdanjeIskupljenjeSavjest
Book:Veliki pad
Create image

“Iako ne vidim da je po istini... niti je drugo no labirint i zavarak, ijedno prepoznavanje poznavanja sebe kao podumente izbavljenja i nestanka; radije ponovna opsjena, i doimlju se jedva novi uglovi jednakih bezgraničja u stalnom padavanju točno tako, dokle ustavljeni još nesvjesno sežemo za onime čega najposlije nema, naime za trajnim, neizmjenjivim, za vječnim, a kada skladno kraju možemo spoznati cijelog i bez laži onoga koji gleda. Jednako zlim i dobrim ja sam pravdao težinu, a praznoća se ponavljala netaknuta, uvijek jednaka, rastegnuta smrt bez smrti, više nehladna i netopla opetovanja do ne-mučnine, ali nešto što je uporno tu. Kao rubom sna se umoran prevrćući, pokušavao sam biti pobijeđen, od niza mnogo momenata prenavljen sam smišljao sanje te se i njima spuštao na milost; to sam nazivao vjerom, i životom, i za to sam živote otimao svaljujući kamenje, gradeći, dižući sve teže hramove generacijama u težnji za pojavom koja makar nedugo ima smisla i kazuje kako rijeka dana zaista može i stati. Iza mene, nebrojena brda kostiju starih i novih i lažna brojnost jednoga lica, kao mrtvi momenti, lažna glasnost pokopana vremenom, tako mirija riječi te povika te osmijeha, sve šuti sveudilj zakopano, a to sam ja... Više od svega, Atra, to sam stvarno ja.”

SamsaraVeliki PadFilozofijačOvječanstvoCivilizacija
Book:Veliki pad
Create image

“Zamisli da postoji ritam. Kao zaigrani ples opstojnosti, da je sve jedno i dobro i da ništa nije toliko strašno bitno... kako bi to bilo lijepo! Zamisli da si ti ja, a ja sam ti, u svojim dubinama da smo jedno te isto, a tek življenje nas je gomilom sjećanja zbunilo, kao kad pokušavamo zapamtiti brojke, a netko nam kraj glave nabraja što drugo, i tako zaboravimo...” U sjeni od lišća je to govorio tanani glas mlade žene, blago zadihane, u bjelkastoj, debeloj, nenaročitoj haljini; nosila je crne cipelice. Njezine ruke su gole, mekane, blijede su, oblaste kao u djeteta, lice joj tako dobroćudno i vedro i neopisivo lako spremno na smijeh. Korak od nje, tumara bolesnik, tmuran, rezoner, malo od nje mlađi, emigre-inteligent imena Immanuel, koji tek nedavno je progonom napustio svoju zemlju. Oni ne govore istim jezikom, ali se razumiju; možda ne kognitivno, ali na razini čuvstava, shvaćaju se, osjete međusobne potrebe. I tako razmiljenom prašinom i opaljenim kamenjem, paučinom, tarabama ušuškanim u suhoj travi, starim mršavim stablima prelaze njihovi pogledi u hodu, a kamenje pucketa. Lijevo i desno parložine, šumarci, suha divlja loza i korov na osunčanoj zemlji. “Kad bi sve bilo jedno...”, Immanuel prihvati, kao šaptom, lice skrivajući, “Tada bi svaka teškoća naših života, svaka trauma i bol zbilja bila samo stvar zaboravljanja i podsjećanja, tek bi se valjalo podsjetiti da ono što ćuti bol, što je poniženo, to zaista nisi ti...” “Točno o tomu govorim.”, žensko kaza, i odmah zatim se nasmiješi. “Vidiš, Immanuel, kako je bolje kad smo vani... kako dan zapravo liječi, zrak, prostor, sunce, prašnjav cvijet; zemlja zna što je čovjeku potrebno...! A kuća je neki ljudski izum, kutija koja polako guši, dosta troši, ona je zaštitnik, a ipak nije prijatelj...” O lijevoj opuštenoj ruci, pod sjenom rukava bijele košulje, mladić ne osjeti težinu, niti opaža hladnoću i cjelove, ali nekako čuje kuckanje ručnoga sata, od željeza, od kože, oblog, tankog, starog, ne sjeća se odakle mu. Vjetar ga udara po stomaku, i on je zgrčen, glava mu pognuta, sluša hod žene do sebe, oslušne: “Ne osjećaš li se bolje...?” “Malo samo. Ali je to, čini mi se, više do glave trenutno. Tako pasivno, neprestano, more me neke neugodne misli.” “Onda ih izreci.”, glas je sada bio malo dalje; to je bilo rečeno brzo, pomalo nehajno, očas u vjetrenom zapuhu glasnije: “Samo ih istreseš u sunce, ovako, kao deku, otreseš, odbaciš, samome svjetlu kažeš što osjećaš... a onda u svjetlu što već bude. Osvijetljene misli se makar vide, manje su strašne zato...”

BrahmanVeliki PadFilozofijaMisaoPotištenostPrisutnostSvjetlo
Book:Veliki pad
Create image

“Dosrca si to ponovio ćuteći familijarnost, prozelitno prepušteno nestabilnom uvjerenju te shvaćanju da opasno opstoji samo izvan vidokruga, ako i ono je gušeno osjetom neutaženosti, nije dovoljno, strah je nedovoljan, dok se i neosjetno podvaja sadržinom interpretacije, u obrani ludosti, ujedno ludo, ti otkrivaš da ti neprijatelj ne može biti san i takav si otuđen, odavna sebeneznan nestaješ slojevima onoga što ni sam ne vidiš svojom stvarnošću, a opsesija ti je, čuj me, truje te, takav se još stigneš vratiti, vrati se, vrati se, pokušaj se vratiti... sam mogao prepoznati rasuto, prljavo, djetinje neobazrivo razliveno površinom beskonačja, opsjenarski strano je trajalo sve neprestajuće novo, neukrotivo, nasilno novo i tako me otimalo od odluke ishodeći da ludim, sama zbilja iz kaosa izvaja tu avetinjske uzroke osobne udaljenosti, ja kažem, ja poznajem, pogledajmo, umara me navorno prazna zamisao susreta sa smrću svake smislenosti - ali samoća, u mraku, posve bezopasan, beskoristan se istom prisjećajući zadnjih osjeta svoga obješenoga tijela, osim zbunjujućeg ritma nestajućih misli ja zaista nemam čak ni sebe. Sumiram, subalterno, viziju što ne prestaje, sasvim izgubljen, skromno stvaran, samo je pobuna tu, jedna blijedo osjetna potreba što mi oblijeva osobom jedva shvatljivo, to je ono što se zbiva, nešto veće i nemjerljivo, značajno nadmoćno me vuče stvari neizostavno stalnoj, a koju vidim, svjedočim joj svjetlu, zvuku, jasna je, u pjesmi joj beskonačno granajući životi gmižu bazaltom estetski dosljedno, ali okrutno, odsječno neobazrivo spram ičega izvan toga okvrljenoga procesa, prljava borba za postojanjem, a od toga ja odstupam i molim manumisiju odavna već najučtivije dokle slutim, istovremeno, kako sam u mraku možda u potpunosti zapravo nijem.”

Veliki PadFilozofijaAmor FatiSvijestStvarnost
Book:Veliki pad
Create image

“To bi bilo ono gdje se ne usudim ići. A ovdje sam bio mnogo puta ranije. To je kao... bezdan. Ono što shvaćam, što osjećam, vidiš, jest ako jednom upadnem unutra, morat ću prihvatiti da sam ništa, tako nekako zauvijek negirati samoga sebe, zaboraviti se, i sve ono što bih ja jednom mogao biti, kao bih morao odreći se širina vlastite duše i zraka kojeg dišem, ikakvog smislenog postojanja... dokle napokon, ne bi ni bilo onoga tko sve to čini; radije prazno neko, nebitno ništavilo...” “A kakvo je onda ovo gdje smo sada, ovo gore, gdje puzamo po krhkom pokrovu vječite provalije...?” “To bi bio nesporazum. Život, je li, živjeti... to je nesporazum.” No te riječi zvučale su isto tako strane, kao tuđe, kanda se cijela ova konverzacija vodila između dva sasvim drugačija bića no što su bila dijelom moje memorije, neke dvije izmišljene travestije, kojih se, priznajem, dijelom bojim i sam, dapače, koje baš u toj varijaciji sada govore: “Bojim se te rupe.”, i to čujem od vlastita glasa. “Bojim se jer ako dopustim da me ona uzme, ako se predam namjerno ili slučajno, više nikada mi neće biti moguće van, ja se više nikada neću vratiti. To je moja jedina moguća odluka kojoj mogu dati kvalitet finalnosti... A nekada mi dođe da upadnem. Zbog tog dolazim tu; zato sam i bio ovdje mnogo puta ranije. Dođe mi da skočim, ja se pojavim na rubu, a onda smrznut, ne djelujući gledam u bezdan, ovladan... i sve to traje dok se polako na kraju ne povučem u sram. A vidiš, za mene, stvarnost je kvalitet ničega; iako je unutra moja negacija, kad bih upao, istodobno je tamo takoreći jedini garant mene...”

žIvotVeliki PadFilozofijaStvarnostBezdan
Book:Veliki pad
Create image

“Je li dobro, vi gospodine... da... da se o meni uopće govori?” “Kako molim?”, u larmi se iza drvenog namještaja potom začuje. Razgovori utihnu, tek glas tog starijeg čovjeka preuzme riječ: “Je li to... To ste vi, Atra? Vi ste pitali, ako sam čuo, je li dobro o vama govoriti?” “Jesam.” “O bože i djeteta, inteligentnog, sjanog...! Ne, ne kudite ju, molim vas, dozvolite, to je veliko i čisto pitanje! A gdje ste li, zar sjedi iza komode?”, obrati se nekome za stolom. “No, čujete me, to je bitno. Ne morate ustajati. Možemo i ovako. Pitali ste, je li dobro o vama. Je li dobro, dakle... svrhovito, u protivu dakle nesvrhe i nebitka spominjati da ste i vi dio svega ovoga, možda zapravo i dalje od predmeta, da ste uzrok, sama pratvar stvari isto i sada dok vas moje slabe oči uistinu ne vide, a uši jedva i čuju? A vi... vi ono jeste iza komode, djevo Atra?” “Ja jesam tu.” “I čujete što govorim? Čak razumijete svaku moju riječ ondje u sjeni? Ja sam vam, djevo, oprostite i na tome, ja sam vam doista jedno čeljade staro pa mi je potrebno slijedom toga obraćati se kudikamo glasnije. Nekada i kad čovjek viče - e, sad ćete se nasmijati, znam to! - nekada i kad čovjek viče, prazni se vriskom iz petnih žila ravno u moje lice - ja ga ne čujem. A to vam se gdjekad u mojim godinama zna dogoditi, razumijete... odvije se i to da ne raspoznajem glasa samoga sebe; ja si govorim, obraćam se samome sebi, za ramena se hvatam misleći da je tu netko komu poznajem oslonca pa se čak nalazim pokatkad u mahinalnom činu izgradnje života na toj zamisli, usto sasvim uzgredice lučeći i ono što praznoljudski nazivamo vlastitom i općom suštinom, a zapravo - ondje vam nema nikoga. Praznina, otkrio sam... gluhoća, ustvari pravo i potpuno mrtvilo ili makar ja nešto više od toga još uvijek nisam dočekao. No ja sam, ovaj... ja sam sada shvaćen?” “Poslušala sam vas.”

Veliki PadFilozofijaSvijestSamoćaPostojanjeSolipsizamDijalog
Book:Veliki pad
Create image

“Moje sjećanje me vodi onemoćalom protjecanju, usporenom, utopljenom odsjajem modromasnog neba, kao u požažici me odnoseći od poimanja vlastitosti. Zlokobnosive, sivomračne, kamenjem osute duboke ponikve skrivotajno služe širokim idejama, ropotarija je to svega do straha shvatljivog, toli podatno u polumraku ali sve žarče me zornost ziblje osvjetljujući tame uobrazilja prekomjerno, nadteško, podteško, svako razumijevanje zapravo me truje te ja osjećam da smo time došli do točke, do granice poslije koje ne smijem nastaviti.”

Veliki PadFilozofijaSvijestSjećanjeEgzistencijaRazumijevanje
Book:Veliki pad
Create image

“Preda mnom cizelirano gvožđe okiva debelo mračno prašnasto drvo, a pod kojim nabijene u glini blatnožute i smećkaste ledene su teške cigle, prisluškujući baš ništa nego blijedo beskrajno zujanje u sluhu lišenog ičega čujnog, tako primjećujem sjećanje mojih neprihvaćanja, ondje isprekidani sinje pepelni faciti kao su padali memlom uma, tako sam jedino želio biti ostavljen, sam, da razmatram u noćnoj dugoj tišini o potrebama i prohtjevima vlastite iskrivljene duše. Osim toga, zbilja ništa, skriven od izloženog, javnog, toli nagog osjeta iskorištenosti, kao prevarant u službi sveca, skriven i od sebe, bio sam ništa; je li koristilo ili moglo potrajati, nije li koštala previše i trošila me vidajući još težim ranjavanjem ostracizacija kao zakrpa ogoljenosti osobe ili sam ustvari bio raspadajuće svojstvo neke manje smislene pojave, usto i tako da je trajalo, ne bi li dostajalo, ne znam, nemam sjećanja, bio sam ništa.”

Veliki PadFilozofijaSvijestSolipsizamBitakNišta
Book:Veliki pad
Create image

“Prestao je vidjeti svrhovitim gašenje mržnje... možda, premda je znao da je u njoj samo jad i strah i slabost, ali je bio umoran, rekao bih, zaustavljen uslovima svijeta; prvi put kad je osjetio stvarno opravdan strah, onaj naime o nesvrsi, o nemoći, kad je prepoznao ili se uvjerio u vlastito ništavilo, to je bio istočnik osamljavanja, prirodno tako, jednom je živi pojav otkrio nepojmljivu golemost stvarnosti pa je na to reagirao povlačenjem, kao živci u doticaju sa plamenom... i u toj novoj samoći, jedini očiti odgovor na malenost, pak jedini lagani odgovor, očitovao se kao potreba za dominacijom. To je surogat, onda, surovost kao surogat ranjivosti, niskosti... svega što je od težeg smisla.” “Nisam li vas krivo shvatila...”, maršalica će ovdje zaustiti, “ideja o individui nešto je nakraju tragično, goropadan ishod odvajanja od cjeline...?” “Možda radije nepotrebno goropadan, kao uostalom nepotrebno tragičan; probat ćemo reći da je cjelina nešto beskrajno veliko i moćno i suvereno dokraja; takva se usitnjava, razdaje, razonodi se idejom da prestane postojati bez dopuštenja ikoga, izvan granica i zakona - udaljavanje dijela od cjeline u tom je smislu samo neka djetinja sretna igra, kao mali dio plesa, negdje sam jednom zapisao, plesa opstojnosti, sa izlaskom i povratkom, postankom, nestankom, slobodan zaigrani prštavi proces i nešto ustvari obično...”, smireno, opušteno je sricao literat više se kao podsjećajući na neku stariju i dosad već zaboravljenu svoju misao, do čitavosti vjerojatno komponiranu tek sada. “U tome bi osoba bila samo česti kratkotrajni kuriozum i dio koji obogaćuje cjelinu, ali ne i njezin ishod; za mene, opažam, sva su živa bića ja, a ja je ono sve, i kada gledam stoga na cijelu struju stvarnoga, ideja o vremenu i prolaznosti, o bijednosti neke individue naspram svega kolosalnog uokrug nje, najednom to gubi snagu, postaje glupo i ruši se, poput nekog oblutka koji se plaši da će ga svatko moći baciti gdje poželi, samo zato što se odbija identificirati kao planina o čijem obronku leži.”

Veliki PadFilozofijaDušaSvijestIdentitetEgzistencijalizamIdentifikacijaIndividua
Book:Veliki pad
Create image