Quotessence
Home / Quotes / Quote by Vanessa Garden

Quote by Vanessa Garden

“You don’t like me, do you?’ he asked. ‘And yet, you liked it when I held your hand.’ I stood there, burning with humiliation. He smiled. A spark of interest illuminated his eyes. ‘I find that so intriguing.’ ‘I didn’t like it,’ I said, when I finally found my voice. ‘I hated it.’ Marko smiled. ‘Shall we try it again, then, just to be sure?”

Quote by Vanessa Garden

Work

Captivate

Captivate is a narrative that explores the intricate tapestry of human emotions, focusing on the dynamics of personal connections and the quest for understanding in the face of life's challenges. more

Author

Vanessa Garden

Browse famous quotes and profile details for Vanessa Garden. more

You May Also Like

“Uvježbaj se da misliš samo one misli koje odgovaraju na neočekivano pitanje: ''Što ti se sada mota po mislima?'' kako bi, trenutačno i iskreno mogao reći o čemu je riječ, o ovome ili onome, i tako svojim odgovorom dati izravne dokaze o tome da su sve tvoje misli neskrivene i dobrohotne, misli društvena bića koje ne mari za hirove užitaka ili veća zadovoljstva, za suparništvo, zloću, sumnju ili sve ono što bi, priznanjem, izvuklo rumen na obraze.”

“Sunce naizgled istječe - njegovo svjetlo širi se u svim pravcima, no bujica nikad ne presuši. Takvo širenje jest linearno; zato se njegovi traci zovu zrakama - zrače u produljenim crtama. Vidiš što je zraka ako pratiš kako sunčevo svjetlo u mračnu sobu prodire kroz uzak otvor. Ono se širi u ravnoj crti i udara, rekli bismo, u svako čvrsto tijelo, koje mu zatvara prolaz na drugu stranu - ondje se smješta te, niti klizi niti pada. Nešto slično vrijedilo bi i za tijek i postizanje univerzalnog uma - koji nije konačna bujica, nego neprekidno zračenje. I nema ničeg silovitog ni nasilnog u njegovu utjecaju na zapreke koje susreće - neće kliznuti, nego se smjestiti ondje i osvjetljivati sve što ga prima. Sve što ne odražava, uskraćuje sebi to svjetlo.”

“Bio je jedan od onih pasmurnih dana; htedoh da uđem, a onda se uskolebah: Kuda to voziš, majstore? - Do Kalemegdana ili do crnog neba? Unutra je bio, kao i vazda, krkljanac. Ipak se reših: zna on kud treba. Prigušili me sa svih strana dok leteh put olovnog neba. Iziđoh, nasred belih zatekoh se poljana, sakat i slomljenoga rebra. Beše to, rekoh, jedan od onih sivih dana što vode k provedrici neba.”