Quotessence
Home / Quotes / T Quotes

T Quotes

Browse famous quotes beginning with T. This page is a child index of the full Popular Quotes A-Z directory.

All T Quotes

“Tohrment spoke. "Bella's brother called. He's tabled the sehelusion request and asked that she stay here for a couple of days." Z jacked his head up. "Why?" "He didn't give a reason-" Tohr's eye's narrowed on Z's face. "Oh... my God." "What the fuck are you looking at?" Phury pointed to the antique mirror hanging on the wall next to the double doors. "See for yourself." Zsadist marched across the room, ready to give them all hell. Bella was what mattered- His mouth went lax at his reflection. With a shaky hand he reached out to the eyes in the old-fashioned leaded glass. His irises were no longer black. They were yellow. Just like his twin's. "Phury?" he said softly. "Phury... what happened to me?" As the male came up behind him, his brother's face appeared right beside Z's. And then Wrath's dark reflection showed up in the mirror, all long hair and sunglasses. Then Rhage's star-fallen beauty. And Vishous's Sox cap. And Tohrment's brush cut. And Butch's busted nose. One by one they reached out and touched him, their big hands gently on his shoulders. "Welcome back, my brother," Phury whispered. Zsadist stared at the males who were behind him. And the oddest thought that if he were to let himself go limp and fall backward... they would catch him.”

“Tohru: Shigure is always smiling. But, I wonder if I gave him some problems with my request. Yuki: The only ones who can truly understand what Shigure is thinking is Hatori and... a few other people. Someone has said this before. It is said that he is like a "tide..." A tide that carries you away when you get too close to it. The tide touches your feet... But when you reach down to touch it, it will have already departed. It is within your reach, yet you may never catch it.”

“Toi, tu auras des étoiles comme personne n'en a... – Que veux-tu dire ? – Quand tu regarderas le ciel, la nuit, puisque j'habiterai dans l'une d'elles, puisque je rirai dans l'une d'elles, alors ce sera pour toi comme si riaient toutes les étoiles. Tu auras, toi, des étoiles qui savent rire ! » Et il rit encore. « Et quand tu seras consolé (on se console toujours) tu seras content de m'avoir connu. Tu seras toujours mon ami. Tu auras envie de rire avec moi. »”

“Tok vode gurane vjetrom koji i planine pomiče bez ikakve muke, pljuskanje teške splavi čiji su krajevi poskakivali, rzanje konja i tračci sunca koji su se probijali kroz krošnje visokih kržljavih stabala uz vodu. Ptice su lovile ribu, a vrijeme ljude, da ih sahrani nakon što ih zemlja upotrijebi. Svaki je čovjek tek alat koji služi dok ne izdahne, pa i ona tri jadnika na splavi sa tri konja.”

“Tokią šypseną, skleidžiančią neišsenkamą pasitikėjimą, padrąsinimą, pamatai tik kekius keturis penkis kartus gyvenime. Akimirką ji tarsi aprėpia visą išorinį pasaulį, paskui, negalėdama atsispirti jūsų žavesiui, grįžta ir susitelkia prie jūsų. Ir jaučiate, kad jus supranta taip, kaip pageidaujate būti suprastas, tiki jumis taip, kaip pats norėtumėt savimi tikėti, ir mato jus tiksliai tokį, koks labiausiai trokštate atrodyti.”

“Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu ya njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnostmožemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.”

“Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu za njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnost možemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.”

“Tokyo boasts similar food theme parks devoted to ramen, gyōza, ice cream, and desserts. If you don't like takoyaki, you're not entirely out of luck: the stand we visited, Aizuya, also offers radioyaki. You would think radioyaki would mean "takoyaki that grows arms and legs after exposure to nuclear radiation," but no, it replaces the octopus with konnyaku and beef gristle. Konnyaku is a noncaloric gelatin made from the root of a plant closely related to the stinking corpseflower.”

“Tokyo is bigger than Kumamoto. And Japan is bigger than Tokyo. And even bigger than Japan... Even bigger than Japan is the inside of your head. Don't ever surrender yourself ― not to Japan, not to anything. You may think that what you're doing is for the sake of the nation, but let something take possession of you like that, and all you do is bring it down.”