Quotessence
Home / Quotes / K Quotes

K Quotes

Browse famous quotes beginning with K. This page is a child index of the full Popular Quotes A-Z directory.

All K Quotes

“KaBoom…. The roar of the cannon could be heard reverberating for miles around. The volatile sound boomed off the side of the hill that the school was on, and echoed across the Bagaduce River. I don’t know if the 3”/50 caliber gun, mounted as a decorative piece in front of Richardson Hall, was ever fired in anger, but now for the first time, as far as anyone could remember, it had been fired as a lark. The parking lot was a mess. Strewn across the melting snow were brightly colored panties, brassieres and other ladies’ garments. There were bras hanging from the electric wires and trees. It was obvious that the cannon had been fired as a prank since we could later hear the seniors talk about what they had had to do to get these items to start with. Although the chatter continued for some time, no one was ever identified as the culprit. In fact, the administration took the position that it never even happened since that way nobody had to lie or be held accountable. No logbook entries were ever made since it did not happen on either of the watches. Nothing was broken and the all-too-visible attire could have fallen from an airplane, for all anyone knew.”

“Kache did not know how to rewind his life, how to undo the one thing that had undone him. His world was indeed flat, and he'd fallen off the edge and landed stretched out on a sofa, on pause, while the television pictures moved and the voices instructed him on everything he needed to know about everything--except how to bring his mom and his dad and Denny back from the dead.”

“Kad god pretrpiš bol, budi spreman nositi se s mišlju kako bol nije moralno zlo i ne šteti tvojoj vladajućoj inteligenciji - bol ne može nanijeti štetu ni njezinoj razumskoj, kao ni društvenoj prirodi. Neka ti pomogne Epikurov savjet: ''Bol nije neizdrživa ni beskrajna, sve dok pamtiš njezine granice i ne pretjeruješ s maštarijama.'' Pamti da je mnogo toga nama neugodnoga samo nepoznata analogija boli- mamurluk, na primjer, velika vrućina, gubitak teka. Pa kad se zatekneš da se žališ na išta od toga, reci sebi: Predaješ se boli.”

“Kad neko doživi uspeh, odmah se javi neka sumnja, oni što se mršte i trude da taj sjaj visokog dometa uprljaju i zatamne. Naš narod još nije naučio pirokogrudo da se divi tušim sposobnostima, talentu, uspehu i pobedi. Ako bismo prestali sa zlobom, zabišću i podmetanjem onima koji su sposobniji, to ne bi streslo zlatni prah sa naših oreola.”

“Kad sam bio mali, imao sam ujaka koji me je vodio u Firencu. Ostao mi je u predivnoj uspomeni. Veseli, radoznali momak, voleo je umetnost i književnost i u tajnosti je pisao komedije. Odlučio je da svojim sestrićima mora pružiti estetsko obrazovanje, a ja sam bio njegov jedini sestrić. Mi potičemo iz okoline Pize, i u to vreme odlazak u Firencu bilo je pravo putovanje. Ustajali smo u zoru, hvatali stari autobus koji nas je vozio u Pizu i tamo čekali voz za Firencu. Još se sećam tih jutara kada smo putovali, bele kafe u kuhinji, sa upaljenim svetlom, jer zimi je još bio mrak, sendviča u vozu, onoga što mi je ujak pričao dok se kroz prozor odmotavao krajolik. Govorio je o, za mene, čudesnim imenima, o stvarima koje ću videti tog dana. I nabrajao je: Fra Anđeliko, Đoto, Karavađo, Paolo Učelo. žvaćuči sendvič, razmišljao sam o tom blaženom Anđeliku koji je čitavog dana slikao anđele i koji je freskama oslikao manastir samo zarad sreće svoje sabraće. Đoto je pak bila marka mojih drvenih bojica, i najzad ću videti Đotov “O”, što je bila najsavršenija stvar na svetu. Zatim bismo stigli u Firencu i šetali gradom. Gledao sam ogromne tavanice galerije Ufici, one tajnovite slike, upečatljiva platna. Držeći ujaka za ruku, hodao sam Vazarijevim prolazom. Ovo je sveto mesto, rekao bi mi. Zatim bismo otišli u ulicu Gibelina, u jednu staru krčmu. I ujak bi me pitao: hoćeš li da probaš škembiće? Odatle smo išli u baziliku Svetog Marka da vidimo blaženog Anđelika. Blago njemu, mislio sam, on je video anđele. Ja nisam nikada uspeo da vidim ni svog anđela čuvara, premda bi se uveče, pre odlaska u krevet, nenadano osvrtao u nadi da ću ga iznenaditi, ili bih se preko ramena ogledao u ogledalu. I pitao sam ujaka: kaži mi, kako da vidim anđele ? A on bi mi odgovorio: da bi video anđele treba umeti držati kičicu. Kakva zagonetna rečenica. Prevrtao sam je po glavi dok sam obilazio ćelije manastira Svetog Marka.”

“Kad sam upoznao islam i prihvatio ga kao svoj životni put, mislio sam da je svim mojim pitanjima i traženjima došao kraj. Samo postepeno, vrlo postepeno, postojao sam svjestan da to nije kraj, jer prihvatiti životni put koji nas obavezuje bilo je, barem za mene, nerazdvojno vezano sa željom da slijedim taj put s ljudima istog mišljenja - ne samo da ga slijedim u osobnom smislu nego i da radim za njegovo društveno življenje u zajednici koju izaberem. Za mene, islam je bio put, a ne kraj”

“Kada bi borcu postao pancir težak pa ga odstranio, i sablja teška pa je bacio, i hrana i piće teški pa ih negdje ostavio, potom sretne neprijatelja bez oružja, pancira, gladan i žedan kako mu se može suprostaviti?! Isti je slučaj s vjernikom kome zikr postane težak pa ga napusti, i dova teška pa je ostavi, i dobrovoljni namazi postanu teški pa ih ostavi, i propisanani namazi pa ih ne klanja u propisano vrijeme, i naredbe i zabrane teški pa ih se ne pridržava, potom se žali kako ga je šejtan porazio?! Ne, vec je on samog sebe izdao i porazio! Svevišnji Allah kaže: "I sami sebe u propast ne dovodite" El-Bekara, 195.”

“Kada govorimo o religiji (i hrišćanskoj religiji), nije teško prepoznati revnosne vernike. Kako ih prepoznati? Istinska revnost (dakle usrdnost, trud, živa želja) odaje se smirenošću i skromnošću, blagošću i opraštanjem, nepokolebljivom verom i nadom u Hrista Spasitelja (kada govorimo o hrišćanskoj religiji), verom koja se nikad i nikom ne nameće, razumevanje drugih ljudi, i to, razumevanjem i srcem i umom. Sve suprotno od ovih vrlina kojima Bog obdaruje Njegove revnitelje, prepoznaćemo u izrazu lica, ponašanju i delanju fanatičnog čoveka.”

“Kada je Nejtan to pomenuo, shvatio sam da je grad ostao potpuno isti. Malo toga se promenilo na površini, ali je sve ostalo onako kako je bilo pre mog odlaska. „Baš je lep grad, i prilično prisan“, rekao bi moj otac. Ranije nisam znao šta bi mu to značilo. Kako to da grad može da bude prisan? U stvari, shvatam da je sam grad upio dobrotu ljudi koji stanuju u njemu, tako da je i sam postao divan i topao. Sada je, doduše, potpuno obojen u sivo, sa ponekim šarenim bilbordom; modernizacija je i ovde uhvatila maha. Nadam se da ga neće asfalt u potpunosti prekriti, pogotovo one divne parkove i centre. Ah, kako si mi nedostajao, gradu! Tvoji lepi trgovi i dalje odišu onom svežinom koju upijam sada, baš kao i pre.”

“Kada mislim na Firencu, kao prvu sliku ne vidim katedralu ili palatu Sinjorije, već jezerce sa zlatnim karašima u Gardino Boboliju, gde sam prvog mog popodneva u Firenci razgovarao sa nekim ženama i njihovom decom, prvi put čuo florentinski jezik i grad koji mi je bio poznat iz mnogih knjiga po prvi put osetio kao nešto stvarno i živo sa čim mogu da pričam i što sam mogao da uhvatim rukama. Katedrala i stara palata i sve što je u Firenci poznato, nije mi zbog toga izmaklo; mislim da sam je bolje doživeo i srdačnije učinio svojom nego mnogi vredni turisti sa rurističkim vodičem u rukama. Sve mi se sigurno i jedinstveno pojavljuje iz veoma malih, sporednih događaja, i ako sam zaboravio nekoliko lepih slika iz Uficija, imam zato sećanja na večeri koje sam proveo ćaskajući sa domaćicom u kuhinji, sa momcima i ljudima u malim vinskim krčmama, sećanja na pričljivog krojača iz predgrađa koji je na svojim kućnim vratima na meni krpio pocepane pantalone, i uz to me počastio vatrenim političkim govorom, operskim melodijama i veselim narodnim pesmicama.”