Quotessence
Home / Quotes / A Quotes

A Quotes

Browse famous quotes beginning with A. This page is a child index of the full Popular Quotes A-Z directory.

All A Quotes

“Algunos piensan que después de esta vida, o tal vez después de varias vidas, las almas humanas serán «absorbidas» por Dios. Pero cuando tratan de explicar lo que quieren decir, parecen estar pensando en ser absorbidos por Dios como una cosa material es absorbida por otra. Dicen que es como una gota de agua que se desliza al mar. Pero, por supuesto, ese es el final de la gota. Si eso es lo que sucede con nosotros, ser absorbidos es lo mismo que dejar de existir. Son sólo los cristianos los que tienen una idea de cómo las almas humanas pueden ser incorporadas en la vida de Dios y sin embargo seguir siendo las mismas…, de hecho, siendo mucho más ellas mismas de lo que eran antes.”

“Alguém me disse que existem cinco estados de luto. Eu não sei. Nunca precisei de saber. Bem… pelo menos até agora. Um modelo qualquer, inventado por alguém, que não tinha mais nada que fazer a não ser atirar-nos à cara com o que estamos ou vamos sentir. Como se já não bastasse a negação, raiva e depressão, ainda podemos juntar antecipação à mistura; aquele sentimento de êxtase que sentimos ao descobrir que depois de te sentires mal, ainda vais continuar a sentir-te pior.”

“Algún día, cuando hayan pasado los años y crecido mis hijos; cuando de nuevo esta casa recobre su silencio y los libros llenen todas sus paredes sin que nos digan nada; cuando no quedemos en el mundo más que tú y yo, entonces recordaremos con nostalgia este día hecho de casi nada. Este día que olvidaremos sin duda mañana mismo, porque no fue en absoluto extraordinario, sino parecido a un día como otro. Pero lleno de una dorada luz, de unos niños pequeños que gritan e interrumpen, de la ilusión de meter nuevos libros en casa, de las tareas corrientes como prepararles los baños o leerles un cuento. Lleno de ti y de mí, que nos pensamos aún llenos de tanta vida.”

“Ali and his cousin Ahmad were seeking jobs abroad to enable them to escape the economic hardship in Pakistan that had been caused by massive flooding. Ali borrowed $4,000 from family and friends to pay an agent for a tourist visa that would enable him to reach Cambodia, where he and Ahmad were met by a broker. They paid the broker a further $1,475 each for a work visa processing fee, before being taken to a large compound in Cambodia's capital, Phnom Penh. After their passports were taken and they were warned not to try to leave, they were forced to work alongside approximately 1,000 other people, each forced to scam five people daily with cryptocurrency investment schemes. They were watched over, fined and beaten if they failed to comply:”

“Ali Baba protects the lovers! Gives them the luck of bandits, and no guilt, for love fills certain people and expands them beyond all laws; there is no time, no place for regrets, hesitations, cowardices. Love runs free and reckless, and all the gentle trickeries perpetrated to protect others from its burns-those who are not the lovers but who might be the victims of this love's expansion.”

“Ali Bell doesn't play hide-and-seek," Lucas said. "She plays hide-and-pray-I-don't-find-you." Mackenzie smiled. "When Ali Bell gives you the finger, she's telling you how many seconds you have to live." Cole chuckled, saying, "Fear of spiders is arachnophobia, and fear of tight spaces is claustrophobia, but fear of Ali Bell is just called logic." "Oh, oh." Kat clapped excitedly. "There used to be a street named after Ali Bell, but it was changed because nobody crosses Ali Bell and lives. True story.”

“Ali ja ne bi htjela da se išta od tog događa...! Kako bih više od svega voljela da se nikada niste rastali, da ste ostali solidarni, jer sve je bilo bolje kad nije bilo krvi... Je li zaista to nemoguće, reci mi, molim te, je li zbilja nemoguće da sve ugasite; da se ipak vratite onomu gdje ste ranije bili? A i ja, vidiš... voljela bih te još jedanput zamoliti, ako je moguće, da pokušaš, nekako, možda, učiniti da te kaos zaobiđe...” To sam čuo u poluglasu izgovoreno tako da se uranjalo u osjećaje i vihor, posve predano, u ćuhu se gubeći, u nadolazećoj tuzi je gušeći se govorila predana ranjivoj strani ljudskosti uopće, a ja sam razumijevao - u pramu toga - da se nije moglo učiniti ništa, baš zato što se odavna već tako glupo i okrutno dogodilo. “Vi razumijete da smo odavdje gledano na pragu kolapsa? I da ukoliko je već nešto ranije imalo smisla, poslije sljedećih još par koraka, ništa više shvatljivo neće biti... Vi ste, naravno, na to spremni?” “Zar ja?”, upitah iznovice ustavljen; čovjek do mene smiješio se. Na ornom i toplom i ljudski dobrom licu vidi se osmijeh, smeđih očiju, sjajan sretan pogled, njegovu kratku crnu kosu sad bašuri dah vihora, i on izgleda u potpunosti opušten. Odgovara mi: “Pa da!” tako da mu se vide bijeli zubi. Iznenađen sam, jer i na mene taj osmijeh prelazi. Ne znam zašto, ali nocija o kraju odjednom mi postade toliko smiješna, besmislena, luda, ekstremno, hipersmiješna, i ja se počinjem smijati zajedno sa njim. Čovjek širi ruke, kano pokušava objasniti tu ludost svega, isprekidano izgovara: “I što da se tu uopće učini...? Ta gdje biva to na što se duša može osloniti kao garant stvarne sebe, zašto uzeti išta za sveto?...” “Razumijem vas, da!” odvraćam dok me njegova ruka udara po ramenu. “Ulazak u kaos...” “Ulazak u kaos!”, ponavlja on, “Ali ja, ovaj, moram vas podsjetiti da ništa od ovoga nije stvarno, jer zaista, vidite, ništa od ovoga nije stvarno, a mi se moramo najpristojnije spustiti još dublje u bezumlje, oprostite!... Ja, vidite, odlazim u kaos simbola, i sve što ćete vidjeti, ne zaboravite da nije stvarno!...”

“Ali kakve veze ima Stendal sa psihičkim poremećajem? Stendal je najslavniji primer slične nedaće, i zato je izabran kao paradigma. Francuski pisac je zapravo u svom putopisu u Italiji, opisao slabost koja ga je obuzela upravo u Firenci, prilikom posete bazilici Santa Kroče. Godina je 1817; Stendal, pošto se dolazeći iz Bolonje spustio sa Apenina, ulazi u Firencu kroz kapiju San Galo i odmah odlazi u baziliku. U brdima, tokom noći, kočiju u kojoj je putovao napali su razbojnici koji verovatno nisu bili na nekom zavidnom estetskom nivou. Pred bazilikom njegovo srce mahnito lupa. Preplavljuje ga snažno osećanje izazvano atmosferom duboke religioznosti u crkvi, njenim pročeljem i grobnicama slavnih ljudi. Na kraju, u pratnji jednog opata odlazi u kapelu Nikolini, gde ostaje da posmatra Volteranove Sibile. U tom trenutku javlja se slabost. Stendal beleži: "Kao omađijan posmatrao sam veličanstvenu lepotu, gledao sam je izbliza, dodirivao sam je, da tako kažem. Dosegao sam onu tačku duševnog stanja na kojoj se susreću božanski čulni osećaji koje umetnost pruža i najstrastvenija osećanja. Kada sam izašao iz bazilike srce mi je udaralo snažnim damarima, to u Berlinu zovu "živcima": osećao sam kako iz mene ističe život, hodao sam u strahu da se ne srušim." Ali "turista" Stendal ume da se nosi sa slabošću koja ga je obuzela, njegova kultura mu daje protivotrov koji mu pomaže da se izleči: "Seo sam na jednu od klupa na trgu Santa Kroče; s uživanjem sam ponovo pročitao one Foskolove stihove koje nosim u lisnici ne obazirući se na njihovu mestimičnu nesavršenost: bio mi je potreban prijatelj s kojim ću podeliti svoje duševno stanje". Stendal nosi sa sobom stihove "Grobova" u kojima Foskolo opeva grobove italijanskih velikana: i upravo u trenutku kada ga obizima snažan osećaj bola on traži neki umirujući znak (prijatelja) u kojem će se ogledati da bi podelio to osećanje, obuzdao ga i jezički izrazio.”

“Ali kao i kod svega, mi ovdje imamo formu života koja ne zna što joj življenje omogućava, ne zna što zbilja vrijedi i u kojem smjeru valja izgorjeti - jer življenje i jest kao kratko izgaranje, smuđivanje svijeta svojom kratkotrajnom i prljavom čađi, a opet, forma ta života nema ni vremena kako bi išta od toga istražila. Vremena joj nedostaje. Vremena ona nigdje ne može naći.”

“Ali ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca; srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori šitoko usta i oseti da mu oči izviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla, primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatio ga svega. Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.”

Author:Ivo Andrić

“Ali nisam mogao a da se živ ne pojedem danima razmišljajući o tome kako znati što je za tebe dobro ili loše, koja je odluka ispravna ili pogrešna. Kako na bezbrojnim životnim raskrižjima znati koji put vodi u propast, a koji ka sreći koja ipak samo zakratko odgodi taj naš posljednji pad koji će jednog, možda baš poput današnjeg vedrog i lijepog jesenjeg dana doći, ma što god mi u međuvremenu činili ili propuštali da učinimo.”

“Ali roared and his words They just set me free Rumble in the jungle little boy Go and show your teeth Tingle on your tongue, burn 'em slow Sting 'em like a bee Be humble in your core, bar the door Let the doubters be Let the doubters be Redemption for an eternity In the flesh, in the bone Sturdier than a rhino’s horn In my breath, in my tone Levitate off of an angel’s song This is the modern day halcyon Straight from the immortal champion”