Quotessence
Home / Quotes / N Quotes

N Quotes

Browse famous quotes beginning with N. This page is a child index of the full Popular Quotes A-Z directory.

All N Quotes

“Nixon was the one force in Montgomery for a number of years that made any effort in the direction of challenging the power structure. Ed Nixon's source of direction for that comes out of his relationship with the Brotherhood of Sleeping Care Porters and the Randolph philosophy of mass action. So, Ed Nixon really was the force that conceived of the boycott and drew up the original papers for the boycott.”

“Nič ni črno in belo. Zato tudi nihče sam po sebi ni ne dober, ne slab. V vseh je del božanskega sija in v vseh tli peklenski ogenj. Od nas pa je odvisno, katerega bomo izbrali. Se bomo predali zaupanju in dobrobiti, ki nas na vsakem koraku usmerjata na pot ljubezni, ali bomo raje dolili olja na ogenj in k vragu poslali vse, čemur smo se tako dolgo želeli maščevati?”

“Ništa ne miriše na život kao jesen. Bar meni. Nekako je realna. Ne laže da tek postaješ dok već godinama, pa i desetljećima, traješ. Proljeće već zna zavarati. Osjetiš da se tek budiš, kao što se budi sve oko tebe, i pomisliš da si na početku sebe. A nisi. I zima zna obmanuti. Kao, sve si namirila, zasluženo se smirila, i sad je tvoje samo da traješ prkoseći i najmanjem dahu topline koja te topi. Ljeto se lagahno (raz)odjene uzimajući sebi za pravo da mu se pripiše moranje otkrivanja svega što inače zovemo intimom, pa se insan polakomi za tom lahkoćom i podrazumijevanjem, kao da nije sebe – svoju vlastitu kožu – izložio vrelini da je prži. Kao… kao da kože ima unedogled. Kao da joj ne može ništa biti. Kao da je nepotrošni materijal. A nije. Jesen. Malo priča, malo šu(š)ti. Nešto rodi, nešto struhne. Samo što osmijehom Sunca umije obraze, eto ti suza iz oblaka „niodakle“. Život.”

“Ništa nije proučavao tako kao to lice i ni u što nije polagao takve nade (iako je to zahtijevalo priličan napor) kao u to lice. Bilo je slično majčinu ali, kako je Jaromil bio muškarac, finoća crta bila je mnogo upadljivija - imao je lijepo oblikovan malen nos i sitnu, neznatno uvučenu bradu. Ta ga je brada mučila najviše jer je pročitao poznatu Schopenhauerovu tvrdnju da je unazad povučena brada odvratna, jer se čovjek razlikuje od majmuna upravo po izbačenoj bradi. Onda je negdje pronašao Rilkeovu sliku i ustanovio da je i on imao uvučenu bradu; to mu je pružilo utjehu i poticaj. Dugo je promatrao svoju sliku u ogledalu očajnički se koprcajući u golemu prostranstvu između majmuna i Rilkea.”

“Ništa nije čudnije ni delikatnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz viđenja - koji se svakog dana, pa i svakog sata, susreću i promatraju, a ipak moraju, zbog pristojnosti ili svoje ćudi, držati se tobože ravnodušno, ne pozdravljati se niti razgovarati među sobom. Između njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost, histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i razmjenom misli, a nadasve neka vrsta suzdržana poštovanja.”

“Ništa od toga nije posebno i novo, pak nijedna ideja, nikakva vizija ni grijeh. Živio si ranije, lovio si ranije, čak si prije svega i umro, a tok se nastavljao neometano, i nedirano raskajanošću, ni bijesom, uopće uskrata neodnosna tobom, ti si mislio da si zarobljen, a stubokom, sve vrijeme, nisi tu ni bio, kao sjena bivanja, sjeti se, gdje li se izbavljenju stremi, ne mora li biti opisana jednako i sjena, želiš li što pustiti, objasni što ispuštaš, čega li se odričeš - ocrtaj, opiši - je li memorija, laž, samo nada u laž, od čega to još zajednički, svaki ovaj dan mi bježimo...”

“Njegov je otac Ivo Lisica došao u Beč kao mlad zanatlija pa je tu radom i trudom, svojstvenom Hrvatima samo kad su u dijaspori, stvorio uspješan obrt, promijenio ime u Johann Fuchs, bez želje da se ikad vrati u naš tvrd i nezahvalan kraj, pa se tako i on Josef, rodio kao Fuchs, a ne kao Lisica, iako je to zapravo jedno te isto jer lisica ime mijenja, ali rep nikada, govorio je njegov ćaća Johann rođeni Ivo.”

“Njeriu jeton jo vetëm jetën e vet personale, por, me vetëdije apo pa vetëdije edhe atë të epokës dhe të bashkëkohësve të vet dhe, edhe në qoftë se do të ishte i prirur që bazat e përgjithshme dhe jashtëpërsonale të ekzistencës së tij t'i shihte si të dhëna në mënyrë të vetëkuptueshme, si edhe të ishte aq larg idesë për t'i kritikuar, siç ishte Hans Kastorpi shpirtmirë, do të ishte sidoqoftë gjithsesi e mundshme që ai t'i ndjente ashtu turbull mungesat dhe ndikimet e tyre në vetëndijimin e tij moral. Njeriut të veçantë mund t'i vegojnë para syve shumë qëllime, pikësynime, shpresa, perspektiva, prej të cilave ai merr shtysa për sforcime dhe veprimtari më të vrullshme, por kur jashtëpersonalja përreth tij, koha vetë, me gjithë përpjekjet e tij, u heq motivimin shpresave dhe perspektivave, në qoftë se ajo i shfaqet si e pashpresë, pa përspektivë dhe pyetjeve dhe pyetjeve të vëna, me apo pa vetëdije, por sidoqoftë të vëna në ndonjë mënyrë mbi kuptimin fundor, më tepër se personal, të të gjitha sforcimeve dhe veprimatarive, ajo u vë përballë një heshtje të shurdhër, kjo gjëndje e gjërave do të ushtronte një farë ndikimi paralizues qoftë edhe mbi karakteret më të mirëfilltë njerëzorë, ndikim i cili, përtej shpirtit dhe moralit, do të mund të shtrihej edhe mbi pjesën fizike dhe oraganike të individit. Për të qenë i gatshëm për një sforcim të madh, që sidoqoftë e kalon masën e atij të zakonshmit, pa qenë në gjëndje që t'i japë një përgjigje të kënaqshme pyetjes "përse"?, për këtë duhet ose një vetmi dhe pastërti morale që është e rrallë dhe e një natyre heroike, ose një vitalitet shumë i shëndoshë. Hans Kastorpi nuk e kishte as njërën, as tjetrën dhe nuk mund të ishte pra, veçse një i rëndomtë, ndonëse në një kuptim tepër pozitiv.”

“Njerëzit janë qënje fetare. Qentë nuk janë fetar. Është e vërtetë që ata e lehin hënën por me siguri që nuk e bëjnë për shkak të fesë. Është një thënie e bukur nga G.K. Chesterton: „Kur njeriu nuk beson më në Zot, nuk është se ai nuk beson më në asgjë, ai beson në çdo gjë.“ Sunduesi i botës nuk mund të eleminojë fenë. Mund të jesh ateist ose jo besimtar, por duhet të pranosh se pjesa dërmuese e njerëzve kanë nevojë për besime fetare.”

“Nježni ponent hujeći poja zibljući polugole grmove pri tajanstvenu, istrajno živu, živopisno čarovitu odsječku ovozemnog postojanja, isto nekako vrckavo, nemirno u višebojnom, brzajućem, titravom razmetanju kojim eto i govori, izjašnjava se neodstupajuće da i on je tu. Oko nas srebro stijenja, vrtača, vododerinama se raspada smeđezelena mrtva mahovina, gdješto je prljavohrđava, prlja bjeljavinu kamenja kano je drobljiva kaluga. U taktu takvoga postojanja, ja slušam glas Atre: “Naveo si me na nešto čemu sam se protivio, čemu sam od početka zapravo bio i neprijatelj. Zatražio si me da posegnem i ocrtam ti svrhu. Da kažem dostojanstveno što je krv postojanja. Jer i ono je uvjetovano time, ja osjećam da se ti osjećaš uvrijeđeno, poniženo u neograđenosti samoga sebe, tebi je zbilja i mučna ova sloboda. Ja bih zaista volio, bio bih i počašćen, kad bi ti prihvatio, a zašto ne i sada u ovom životu, evo sada dok hodamo prema niskom suncu, da je postojanje garantirano nepostojanjem, jedno je odraz drugoga i taj garant je jedini okov koji ti se može ponuditi. “Atra... ali mene izluđuje neprestajuća nepredviđenost, beskrajno snalaženje, već mi je bljutava moja vlastitost i oslon na nju, zašto misliš kad bih pristao, ako bih već i mogao, a znam da ne mogu, da bi to bilo išta manje od mrcvarenja. Jedno jastvo rastegnuto između potpunih ispraznosti, pak na njima izgrađeno, dograđeno, uzdignuto prema jalovim visinama, a tako niskim visinama... U jednom životu sam ti o moći pripovijedao, o njezinoj ukupnosti, sadržini koja negira nepovredivost postojanja, čovjeka negira i oskvrnjuje ga, dokle istodobno njegova pojava, sam taj proces da je on tu, finalni jamac je bezvlasnog sljepila; moje već prisuće poriče ultimativni identitet i ono nije neopasno, unatoč tomu što sam sve vrijeme doista samo ja tu.” Prepoznat ću da izgovaranje riječi ako i rovito, razdrta glasa u razgaru misli me prikučuje ipak snažnije svemu onomu izvanjskom, kroz rastinje vukući tijelo čak i tako uz himbu smjelosti ustuk sam oćutio marazma duše i ja opažam pod progalinom kao polazište, plamsaj svega posvemašnjeg ne više no nemir neprilježni, tako posve opušteno, stuporozno, stupidno prolazim zarudjelim trnjakom makije, zuljećim u ćuhu vjetra, svrstavajući nepomirljivost, ratoljublje, krvoločje drzovito kao čak posljednjeg zastupnika svega onostranog. Ali u tom razumijevanju, krvlju crljeno izmrljanom lovcu ja svejedno sada govoriti prepuštam: “Ako se neka pojava trgne i odluči razglasiti da počinje naglašavati počelo stvari, recimo to, makar se time obraćala grotlu, mraku, samom koncu svega vlastitog - zbilja ona zbori eliminaciji sebe -, takva pojava zapravo prelako prilazi stupici kojoj upravo uz mene dolaziš i ti, pored toga što sam ti suputnik, pristojno se osvrćem na bogomračje, zaozbiljno i zatečen kako te zaobišla misao. Neprikladna je, teško prihvatljiva, veliki je pad čovjeka potreban kako bi se vidjelo i sa dna; u veličini vidjeti voljnost da sve nestane u bilo kojem trenutku, ali ne takvu ogorčenu težnju kakva je tvoja, već voljeti proces, biti proces, ja vrijedim onoliko koliko mi je malo stalo do toga, neogorčeno, ponavljam, ali dolično. Želiš izaći iz procesa, iz ritma, biti mrak, od čega sam ja recimo... a što dalje? Razumiješ li da fantazija - a mi znamo da je sve cilik perlica i šuštaj vea šarenih u svjetlu smrvljena zrcala, sve je i naivna sanja - razumiješ li da ona nije negacija niti opravdanje zazora stvarnosti, ono opipljivo i dalje je ozbiljno, i dalje šteti, ondje pak njeguje, uzdiže, sokoli, tu se nasiljem otimlje u borbi za život, ja ne moram biti stvaran da bih bio sirov, i mogu zaista naškoditi i onda kad me nema.”